Metastaze - Boris Svrtan

03.11.2007. Print | Pošalji link

Kad se tekstom u programskoj knjižici, kojim se gotovo ispričava za na sceni prikazanu narkomaniju, nasilje i izrečene psovke, javi i ravnatelj Kazališta Kerempuh, to znači da je stvar ozbiljna.

Međutim, činjenica da je Duško Ljuština morao navoditi primjere nove europske drame kako bi opravdao činjenicu da na pozornici nominalno satiričkog kazališta netko psuje, mlati svoju ženu, a siluje druge, ili se drogira, govori koliko je stanje satire danas i ovdje jadno. Istodobno, to je potvrda da «Metastaze» u Kerempuhu ipak jesu pomak, ne samo izvedbeni nego i svjetonazorni, barem s one strane rampe.

Treba zato tek donekle vjerovati Borisu Svrtanu, koji u donkihotovoskoj čežnji za boljim svijetom jest zagrabio više nego što može podnijeti, točnije dramatizirati i režirati, ali je to napravio s časnom namjerom. Romanu objavljenom prije godinu i pol pod pseudonimom Alen Bović, što je anagram od prezimena autora Ive Balenovića, književni su znalci zanijekali stilističku vrijednost dok je čitateljstvo znalo prepoznati ne samo autorov humor i oštrinu zapažanja, nego i sebe, ili barem svijet oko sebe. Kvartovska priča, posprdno i sa štovanjem prozvana hrvatskim «Trainspottingom» u karakterizaciji i dinamici zaista ima sličnosti s ekraniziranim uzorom, ali jednako duguje domaćem mentalitetu, od birtija na uglu do nacionalističkih netrpeljivosti, još svježih ratnih ožiljaka i neizbježne domaće političke povijesti. Neke od tih polja Balenović je sam ispunio, a ona namjerno prazna nadopisao je Boris Svrtan - prvi implicitno moralizira i eksplicitno politizira, dok drugi sve izbacuje na površinu najjednostavnijom i najslikovitijom kazališnom upotrebom simbola.

U romanu su privatne sobe sjedište jednog stanja svijesti, a kafić drugog, općenitog, no u predstavi se upotrebom rund bine dolazi do efektnog raspleta - pukim okretanjem pozornice soba postaje bircuz, bolnica ulica, a Titova slika portret Pavelića. Simplificirana poruka, ukoliko je riječ tek o želji za napuštanjem ideologija, ipak donosi nekoliko detalja koji takvo niveliranje čine tendencioznim i neistinitim. Bez ideoloških ograda, riječ je o simbolima u kazališnoj igri i s njihovim se značenjem ne treba realno sporiti, ali i jest u tome što se pojednostavljivanjem gubi pravo značenje. Redatelj je tako nehotice, i izvan registra predstave, pogodio onu vrstu satire koja u domaćim kazalištima ne postoji, a koja zaista ispituje aktualnost i vrijednost nažalost još uvijek aktualnih političkih simbola. Loše je pritom to da onim što bi trebao biti njegov najsnažiji komentar upravo ponavlja pojednostavljenu sliku iz - birtije.

Snagu mu daje publika, koja se na brutalno i do zbiljske glumačke krvi odigrane scene nasilja najviše smije, više čak nego i u vremenu i prostoru izgubljenom oficiru bivše JNA s odgovarajućim leksikom i naglaskom. Publici kojoj je silovanje zabavno, a takva je zato što ju je, uz ostale, i sam Kerempuh naviknuo na laku i jeftinu zabavu, ne može se tek tako servirati izmjena političkih supstanci kao želja za čišćenjem povijesnih tragova i konačnom uspostavom ravnoteže na humanističkim načelima. Takvi gledatelji to, naime, prihvaćaju tek kao potvrdu teze o podijeljenoj krivnji, na koju bi u drugom kontekstu reagirali poput likova iz ove predstave. Drugim riječima, Kerempuhov okvir  oduzima «Metastazama» sve ono što je Svrtan u njih pokušao upisati dok s druge strane njegova dramatizacija izvorniku smanjuje intenzitet, između ostaloga i bitno promijenjenim završetkom.

Ipak, lijepo je da se jednom može i o predstavi ovog kazališta govoriti ozbiljno, kao što je i dobar dio ansambla pokazao želju da igru uozbilji, ponekad i do granica neprepoznatljivosti. To se primarno odnosi na glumce u sporednim ulogama, prije svih Lindu Begonja, Ninu Erak-Svrtan i Branku Trlin, koja svakim pojavljivanjem priziva Štulićev stih o šankerici koja bocom istjeruje dug, a donekle i Željka Königsknechta. Mario Mirković kao pripovjedački glavni lik, te Borko Perić i Hrvoje Kečkeš nisu se previše makli iz uobičajene tipizacije, dok je Tarik Filipović svoju kvalitetnu gestualnu preobrazbu pokvario vokalnom. Čak je i Vili Matula u ulozi psihopata Krpe, kao jedan od aduta ove produkcije, podbacio pretjeranom igrom na, ili za, publiku. 

Uz trajanje od gotovo tri sata, «Metastaze» su sveukupno tek polovični uspjeh, koji je, unatoč redateljevim pobudama, najviše ugrozila sama reputacija kazališta u kojem su nastale. Što ne znači da tim putem ne treba nastaviti jer ova predstava ipak govori više od cijelih repertoara  skrojenih sa željom da «nas se tiču».

Igor Ružić

Pročitajte i ...
Bog masakra - Franka Perković
Metastaze u kazališnoj verziji
Metastaze hrvatske zbilje u Gavelli

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici