Gavelline večeri - rezime

06.11.2007. Print | Pošalji link

Prilika da se na jednom mjestu vidi najbolje od najboljeg iz domaćih dramskih repertoara – a u općoj percepciji kazališta dramsko je ipak ono primarno – nije nešto što se samo tako može propustiti.

Zato su Gavelline večeri manifestacija koja ne može propasti, a pribroji li se i tako ostvarena poželjna komunikacija između kazališnih i kulturnih središta, naizgled je teško naći zamjerku festivalu koji želi pokazati samo najbolje i koji, od ove godine, polako pripušta i izvaninstitucionalnu produkciju. 

U jakoj konkurenciji, među favoritima kakvi su «Smisao života gospodina Lojtrice», neovisnog projekta Saše Anočića ostvarenog u KNAP-u i ZKM-ove produkcije «S druge strane», glavnu i jedinu nagradu ovogodišnjih Gavellinih večeri odnio je splitski HNK s – Čehovom. «Ujak Vanja» u režiji slovenske gošće Mateje Koležnik jest po mnogočemu posebna predstava koja zaslužuje pohvalu, no možda su ipak presudile neke druge činjenice kao, na primjer, uspjeh «Lojtrice» na dosadašnjim smotrama hrvatskog glumišta ili pak inozemna gostovanja najnovijeg dmaćeg uratka tandema Jelčić-Rajković.

Bilo kako bilo, splitska Drama već dugo nije dobila ovakvo priznanje, iako je, držimo li do istine, za taj uspjeh zaslužnija gostujuća redateljica nego uprava kazališta. Kako Mateja Koležniik nikako nije nepoznato ime u Hrvatskoj, riječ je tek o pametnom potezu intendanta splitskog HNK i ravnatelja pripadajuće Drame, koji su nakon gostujućeg Aleksanda Ogarjova, shvatili da s inozemnim redateljima jednostavo ide lakše i bolje.

Najveća vrijednost splitske produkcije leži u tome što je «Ujak Vanja», jedan od stožernih Čehovljevih tekstova, gotovo nevjerojatno sveden na samo sat i pol čiste igre, što znači da oni koji ruskog majstora ne vole, ostaju bez najčešćeg argumenta, onog o razvučenosti, dosadi i nedogađanju. Bez specifičnih tišina i dugih zamućenih  pogleda, što na početku, dok još nije jasan ključ predstave, čak i smeta, takav «Ujak Vanja» ipak donosi sve iz izvornika, ali u pomalo pojednostavljenom, instant izdanju. Samo zahvaljujući glumcima, koji su pritom imali dvostruko teži zadatak, Mateja Koležnik uspjela je održati predstavu s prave strane lektirnog sažetka, iako su likovi i njihove rubne motivacije ostali djelomično plošni i nerazrađeni. No, između ovakvog plastičnog Čehova, i onog koji traje tri sata, a da redatelj zapravo ne zna zašto, treba izabrati kraćeg i jasnijeg, jer cijena nije prevelika, a dobitak je višestruk, između ostaloga i zbog igre Dijane Vidušin, Trpimira Jurkića i Elvisa Bošnjaka.

S obzirom da su Gavelline večeri i rijetka prilika da se na jednom mjestu vidi raznorodna domaća dramska produkcija, ne smije se prijeći preko gostovanja riječkog, pulskog, osječkog i varaždinskog kazališta. Iako je «Orkestar Titanik» Hrista Bojčeva u režiji Dina Mustafića predstava s hitoidnim potencijalom, između ostaloga zahvaljujući i podjeli, u konačnom zbroju su ispred nje, kao i riječkog «Ničijeg sina», produkcije Varaždina i Osijeka – Goldonijev «Moliere» i «Sjećanje vode» Shelagh Stephenson. Biografsku dramu o francuskom dramatičaru, koja je puno više od pukog životopisa i zadire u bitne probleme umjetničkog stvaranja, u varaždinskom HNK postavila  je Ivica Boban. Prepoznatljivom igrom referencama i citatima, ona je od Goldonijevog komada stvorila predstavu koja se rastvara u bitnom odnosu prema zbilji, pa u jednom trenutku čak i prestaje biti predstavom i prevara se u pokus, gdje glumci komentiraju svoje uloge i nastavljaju igrati, ali smanjenim intenzitetom. Redateljica je time ne samo uspjela ponovno otvoriti pitanja odvajanja kreirane zbilje, u ovom slučaju kazališne, i one izvan svijeta predstavljačkih umjetnosti, nego i na zgodan način zaobići nedostatke varažinskog ansambla.

S druge strane, upravo se najviše ansamblom bavio Ivica Šimić kao gostujući redatelj u osječkom HNK dok je postavljao komad suvremene britanske autorice Shelagh Stephenson. Bez atraktivnih gostiju, isključivo s izvođačima na stalnom angažmanu u Osijeku, Šimić je uspio prenijeti sve finese jednog od važnijih komada iz devedesetih, i od zapostavljenog ansambla stvoriti gotovo koherentnu cjelinu koja može izdržati cjelovečernju predstavu bez većih ispadanja iz ritma i kvalitete. Takav smireni, utišani režijski postupak ostavio je u prvom planu tekst i tako Osijeku ostavio vrhunsku mainstream predstavu koje se ne bi posramile ni veće kazališne sredine.

Zbog navedenih, šteta je što Gavelline večeri imaju samo jednu nagradu, ali bolje je i tako nego kad, kako na nekim drugim domaćim festivalima, nagrada ima koliko i sudionika. U svakom slučaju, uskoro će i Nagrade hrvatskog glumišta, koje uvijek uspješno zaliječe sve eventualne nepravde.

Igor Ružić

Pročitajte i ...
Generalna proba samoubistva - Dušan Kovačević
Gavelline večeri 2009.
Gavelline večeri sanjaju o promjenama
Gavelline večeri sanjaju postati regionalna smotra
Posjetitelj - Ljiljana Todorović

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici