Promjene - Bad Co.

13.11.2007. Print | Pošalji link

Premijera «Promjena», novog projekta izvedbene skupine BAD Co. održana je jednog vikenda u lipnju, takozvanog dugog, kad građani Hrvatske pouzdano u milijunima odlaze na more.

Rijetko je tko i bio na premijeri, moglo se to i očekivati. Možda su to baš i htjeli, kako BAD Co. tako i ZKM kao  koproducentski partner. Vjerojatno je bilo zabavno brojati izostanke uobičajenih premijernih likova, kojima se tog vrućeg vikenda na predstavu jednostavno – nije dalo doći. Bio je to očekivani odgovor na samu temu predstave, odnos radinosti i lijenosti, oprimjeren La Fontaineovom basnom o cvrčku i mravu.

Bad Co. već se profilirao predstavama na zadanu temu, od inteligencije roja, preko propadanja tijela, nemogućnosti prenošenja jasne poruke inscenacijom ili pak queer identiteta koji odbija klasične rodne podjele. Bilo je samo pitanje vremena kad će na red doći i kompleks rada, već tematiziran dugogodišnjim projektima organizacija povezanih s čvrstom jezgrom ove kompanije. Vjerojatno potaknuti i čestim pitanjem o prirodi suvremenih izvedbenih umjetnosti, čiji su oni u domaćem kontekstu avangardni predstavnik gotovo bez premca, članovi BAD Co. i pridruženi gosti u «Promjenama» su, pod vodstvom Nikoline Pristaš, krenuli u tematiziranje nerada. Umjetnički je nerad međutim kategorija sasvim različita od zastoja na proizvodnoj traci, i zbog te takozvane male razlike, «Promjene» nisu predstava o lijenosti, nego o umjetnosti, društvenom prihvaćanju umjetničkog rada i još više postojanja, ili, drugim riječima, o politici umjetnosti. Riječ je o fundamentalnoj temi koju domaća izvedbena praksa izbjegava, uglavnom institucionalno nezapitana o svom postojanju jer je ono kao takvo uglavnom neupitno.  

Za potrebe «Promjena» pozvani su prijatelji i kolege da napišu suvremeniju ili barem drukčiju inačicu basne o zabavljaču cvrčku koji živi za trenutak i radoholičaru mravu, koji štedi za crne dane. Od ponuđenih priča u samoj predstavi nije puno ostalo, ali je zato simbol problematičnosti definiranja umjetničkog stvaranja pronađen u jednom od općepoznatih primjera: Johnu Cageu i njegovoj kompoziciji 4'33'', točnije tišini koja traje upravo toliko.

Cageov minus-postupak ipak nije reprezentiran kao puko ponavljanje, jer u «Promjenama» ima plesa, vrlo zahtjevnog u sad već prepoznatljivoj maniri Nikoline Pristaš, ali i govora koji se od početnog objašnjavanja autorskih namjera i procesa nastanka predstave pretvara u gotovo angažiranu i aktualnu satiru.

Plesači koji se vide samo kad su pod minimalističkim svjetlom Slavena Tolja, jasna je iako ne uvijek i vidljiva metafora njihovog, ali i bilo kojeg predstavljačkog rada. Čak i onog sportskog, kojim nas ionako češće zaspiaju, pa je svaka medalja popraćena žalopojkom o tome koliko je vremena utrošeno na trenige, koliko je odricanja od takozvanog normalnog života trebalo da dovede do uspjeha. Naravno, ista je priča i s umjetnicima. Međutim, oni koji će pustiti suzu za svakim danom sportaša koji ionako karijeru završavaju bitno prije umjetnika, jer ovi je gotovo nikad ne završavaju, o umjetnicima uglavnom misle kao o pticama nebeskim koje žive na račun poštenog, radnog naroda. I ne odlaze u mirovinu, niti zarade toliko da mogu otvoriti kafić u kojem će provesti ostatak života. I o tome govore «Promjene», bez pravog pozivanja na promjene u tom smislu nego tek definirajući stanje.

Odnos znoja i rada svojednobno je potpuno plastično prikazala slovenska grupa Via Negativa, također u performansu koji se bavio odnosom rada i umjetnosti. Zrinka Užbinec, Ana Kreitmeyer, Zrinka Šimičić, Sandra Banić i Nikolina Pristaš u «Promjenama» ne pokazuju koliko se zaista znoje, ali zato kad govore o tome što rade citiraju slikovite izjave slikovitog gradonačelnika koji radi šesnaest sati dnevno kao mali mrav, a svoje neprijatelje pobjeđuje dobrotom i ljubavlju. Priča o politici umjetnosti, dotad u sferi neodređenog umjetničkog diskursa, u tom trenutku dobiva realno utemeljenje kao obrnuti zagovor dokolice koja više nije dostupna ni umjetnicima.

Plodni otium, u kojem se rađaju sve lijepe i samo naizgled nepotrebne stvari, zamijenjen je jednostavnom logikom čistog rintanja, baš onako kako je Warhol sebe i sve oko sebe tjerao da – proizvode. No, između štancanja u Factoryju, i odrađivanja pretplatničkih ciklusa u kazalištu ili koncertnoj dvorani, velika je i istodobno suptilna razlika. O njoj, plešu, škripe, dahću i govore «Promjene», između ostaloga i stvarajući žanr - suvremenoplesne satire. 

Igor Ružić

Pročitajte i ...
‘And Then Nothing Turned Itself Inside Out'
Izložba s temom pripovijedanja i pojmom 'nepamtljivog' u G-MK
Gender Check - Velika izložba o 'muškom' i 'ženskom' u umjetnosti Istočne Europe
Bojana Pejić – Zašto ne Istočna Europa?
Perforacije – tjedan izvedbenih umjetnosti
Hrvatski suvremeni umjetnici u beogradskom Rexu
Darko Fritz o znanosti, umjetnosti, privatnome i javnome
Perforacije - festival izvedbenih umjetnosti
Perforacije između performansa, kazališta i netradicionalnog
'Stvaranje svjetova' u Veneciji

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici