Opera za tri groša - Krešimir Dolenčić

19.11.2007. Print | Pošalji link

Vjerojatno nijedan dramatičar nije iza sebe ostavio toliko izravnih uputa i estetskih smjernica budućim uprizoriteljima svojih djela kao što je to učinio Bertolt Brecht.

No, upravo se u toj činjenici krije i osnovna zamka u koju lako može upasti svatko tko se lati njegovog opusa. Naime, sva ta gomila popratne literature, od "Malog organona za teatar" nadalje, često se čita selektivno, pa se iz nje uzima samo ono što pojedinom režiseru u datom trenutku odgovara. Postoji, međutim, i druga opasnost – da se od pretemeljitog iščitavanja detalja izgubi iz vida kazališna i idejna cjelina.

 Najnovija postava "Opere za tri groša" u zagrebačkom HNK ilustrativan je primjer za ovaj potonji slučaj. Krešimiru Dolenčiću može se tako prigovoriti štošta, ali ne i da nije pročitao svog Brechta – no, čini se da je to učinio i previše revno. Sve pročitano pretočeno je u predstavu – tu su neizostavni natpisi koji najavljuju pojedine glazbene brojeve, glumci koji vidno mijenjaju svoju funkciju kad pjevaju songove, a dramska je doslovnost uistinu, kako se i očekuje, ustupila mjesto simbolici tipova i stereotipova. Iz Dolenčićeve se predstave, osim toga, može prepoznati Brechtova društvena kritika, no, jednaka je, pa i veća pozornost posvećena autorovoj zamisli da teatar mora imati i zabavljačku funkciju.

Dolenčić stalno balansira između izbjegavanja preidelogizacije, što mu i uspijeva, i zaobilaženja pretjerano vodviljskih rješenja, što ipak nije uvijek uspio izbjeći. No, općenito uzevši, to balansiranje nije previše vješto – nije to siguran hod po žici, nego stalno poljuljano i grčevito održavanje ravnoteže. U takvom kontekstu čak su se i neka zaista dobro zamišljena rješenja izjalovila. Tako je, recimo, posve u suglasju s Brechtom ideja da pozornicu prikaže kao ogoljenu, ironiziranu zrcalnu sliku gledališta s ložama, u kojoj se neobarokna pozlata pretvara u jeftin cirkus. No, ono što se unutar tog cirkusa događa ponekad je previše "zabavljačko", čime se gubi ironijski i društveno-kritički potencijal takvog postupka.

Moglo bi se reći kako je Krešimir Dolenčić u konačnici više pogodio intencije Kurta Weilla nego Bertolta Brechta. Ovaj režiser je, naime, vještiji u glazbenom nego u dramskom teatru, pa tako i "Opera za tri groša" bolje funkcionira ako je shvatimo kao glazbeno-scensko djelo s govorenim odsjecima, a ne kao drama sa songovima. U tom pogledu, ova predstava posve je na razini najboljih Dolenčićevih opernih režija – razigrana, dinamična, u suglasju s glazbom i prepuna benevolentno vrckavog ironiziranja operne forme.

Svakako je uspjeh i da je režiser uspio razigrati HNK-ov dramski ansambl na način koji već dugo nije viđen, pri čemu su neki protagonisti, posebice Danko Ljuština, pokazali i nezanemarive pjevačke kapacitete. Moglo bi se, doduše, reći i kako neki glumci kao da igraju uvijek istu ulogu, poput Nikše Kušelja, koji, ne baš osobito uvjerljivo, uporno pokušava biti alfa-mužjak, ili Branke Cvitković, čija je isforsirana zločestoća ponovno bila na rubu grotesknog. No, kako Brechtov teatar ionako barata stereotipovima, kreacije ovo dvoje glumaca pokazale su se manje rogobatnima nego u, recimo, "Dundu Maroju" ili "Domu Bernarde Albe".

"Opera za tri groša" u konačnici je tako ipak visoko profesionalno odrađena i nadasve zabavna predstava. Ipak, bez obzira na neupitno i posve razvidno poštovanje prema Brechtu, Dolenčić ipak nije uspio ostvariti ono što je autoru bilo možda i najvažnije – da gledatelj o onome što je vidio u predstavi nastavi razmišljati i nakon izlaska iz kazališta. Ova predstava, međutim, ne nudi previše materijala za to – ona je tek jedna vrhunski, upravo spektakularno koncipirana kolektivna razbibriga. Nju je svakako ugodno gledati – no, pitanje je koliko bi Bertolt Brecht bio zadovoljan takvim pristupom svom djelu.

Trpimir Matasović

Pročitajte i ...
'Od čega čovjek živi?' - 11. Istanbulski bijenale
Istanbulski bijenale - uspjeh kustoskog kolektiva WHW
Ne bi li bilo jednostavnije da vlada raspusti narod i izabere drugi?
'Alabama song' - roman o Zeldi Fitzgerald
Međunarodni festival malih scena Rijeka 2009 - komentar
Još jedno predstavljanje nadolazećeg Istanbulskog bijenala u Zagrebu
'Onaj koji zna da zna, još ne zna kako znati'
Švejk u Drugom svjetskom ratu - Diego de Brea
Istanbulski bijenale pod WHW-om
What Keeps Mankind Alive?

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici