Hanjo - Senka Bulić

24.11.2007. Print | Pošalji link

Teatar &TD ili Centar za istraživanje izvedbenih umjetnosti, kako se u posljednje vrijeme voli zvati, predstavlja se kao mjesto gdje je «sve moguće».

O takvom su prostoru sanjale generacije domaćih neovisnih i ne samo izvedbenih umjetnika, što znači da je programska orijentacija već u startu osuđena na uspjeh, mjeren ne parametrima koji se svode na posjećnost ili medijski odjek, nego upravo onim što i jest sastavni dio istraživanja – otvorenom i unaprijed prihvaćenom mogućnošću pogreške.

Najnovji projekt u sklopu laboratorijskog modula Teatra &TD inscenacija je komada «Hanjo» kultnog Yukija Mishime, japanskog autora čije djelo i bigrafija daje novo značenje sintagmi «atlet srca». Predstavu režijski potpisuje Senka Bulić, poznatija kao glumica nego kao redateljica, samo zato što je svoje projekte, nenamjerno, čuvala od oka ovdašnje javnosti. Kako neovisne produkcije uglavnom nemaju gdje igrati, gase se nakon samo par repriza, i upravo se to dogodilo s njezinom režijom Genetovog «Splendid'sa» koja je, zbog uglavnom neprofesionalnog kadra, zaista trebala postati jedna od kanoniziranih prekretnica domaće produkcije. No, kako je kazalište jedna od umjetnosti ograničenih vremenom, i ta je predstava nestala kako se, neovisno i gotovo nevidljivo, pojavila. Ostala je međutim, autorska želja, realizirana ovoga puta u Teatru &TD s Mishimom.

«Hanjo» je jedna od takozvanih suvremenih No-drama Yukija Mishime, ispisanih prema tradicionalnim predlošcima ali oplemenjenim autorovim specifičnim pogledom na svijet. Zaplet je relativno jednostavan:  drama je sinopsis o ljubavničkom čekanju koje izaziva disocijaciju subjekta i potonuće u onostrano koje čak i realizaciju žuđenog ne prihvaća kao mogućnost oporavka. Trokut sastavljen od mlade žene koja se zatvorila u sebe čekajući muškarca koji se nije vratio kako je davno obećao, njezine samonametnute skrbnice i fatalnog muškarca koji čak i kad se vrati nije baš više onaj isti, zapletena je priča o identitetima, sjećanju i žudnji, u kojoj svaki od navedenih segmenata nudi argumente i protuargumeneta za svoju točnost. Drugim riječima, u postavljenoj situaciji, kao prepisanoj iz herc-romana, kroz komplicirane odnose među likovima kao tema se nameće ne više ljubavnički zaplet, koji se može razriješiti ovako ili onako, nego sama žudnja kao nerealizirana kvintesencija identiteta, koja ga istodobno oblikuje, definira i razara.

Kroz režijske postupke koji kao da su prepisani iz najboljih svjetskih primjera, Senka Bulić uspjela je postići atmosferu i zadati parametre. Međutim, pretjerana želja za upisivanjem autorove biografije u predstavu, na nimalo bešavan način natjerala je i same izvođače da se bore na više frontova istodobno. Dok se u pozadini scenskim sredstvima prepričava Mishimina biografija, supozicioniranjem tijela Darka Japelja i projekcija ispovijesti autorovih maski,  drama čekanja na trenutke se pretvara u samo čekanje. Rješenje je donekle razumljivo, zbog relativne nepoznatosti Mishime u domaćem kulturnom prostoru, i njegovog  izostanka s domaćih pozornica, redateljica je imala potrebu u komad upisivati autora, ali na način koji je u svojoj doslovnosti gotovo banalan.

Ivana Jozić, Ana Karić i Mislav Čavajda kao osnovni trokut komada, izvedbom opravdavaju gotovo unisonu reakciju čak i onih koji predstavu nisu vidjeli, da je riječ o iznimno zanimljivom ali i pomalo riskantnom spoju. Ovo posljednje potvrdilo se u neravnopravnom srazu artikulacije izvođačica, jer koliko god Ivana Jozić imala zavidnu scensku pojavnost, u naglašenom, gotovo skandirajućem govoru ne može parirati doajenki Ani Karić koja u svaku  interpretaciju unosi snažni osobni pečat. Kad je svojedobno Oliver Frljić tu maniru pokušao poništiti naglašavanjem, nije mu uspjelo, pa je Senka Bulić krenula drukčijim putem i ostavila iznimnoj glumici mogućnost višestruke interpretacije istog teksta, što rezultira očuđujućim efektom koji predstavi samo dodaje vrijednost. S druge strane, Mislav Čavajda imao je puno manje prilike za razradu, i u konačnom bi zbroju ostao ne puno više od trećeg koji samo smeta u odnosu protagonistica da nema posebne suigre s Anom Karić, što je ujedno i jedan od ključeva cijele predstave.

U totalu, «Hanjo» je predstava implicitne queer estetike, koja pitanja roda i identiteta, neodvojiva od cjelokupnog Mishiminog djela, rješava ispod površine upotrebom različitih tijela i njihovom bezglasnom prisutnošću. Prava se drama tako ne krije u izgovorenom, nego u onome što je redateljica intuitivno postavila, ali i gurnula u drugi plan, kao da ni sama nije sigurna želi li se baviti komadom ili autorom.

Igor Ružić

Pročitajte i ...
Gavelline večeri sanjaju o promjenama
Gavelline večeri sanjaju postati regionalna smotra
Perforacije - festival izvedbenih umjetnosti
Perforacije između performansa, kazališta i netradicionalnog
Sallinger - Ivica Buljan
Ivica Buljan režirao još jedan tekst Bernard-Marie Koltesa
'Sallinger', s jednim ili dva 'l'?
Nina Violić je Evita!
Premijera 'Evite' - subverzivne i opasne
Marin Blažević više ne vodi Teatar &TD

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici