Nagrade hrvatskog glumišta 2007.

26.11.2007. Print | Pošalji link

Petnaesta bi obljetnica već i sama po sebi trebala biti razlog za slavlje, jer manifestacije koja se kod nas uspiju održati i puno kraće proglašavaju se gotovo nematerijalom kulturnom baštinom.

Nagrada hrvatskog glumišta, koja se uz televizijski prijenos ove subote dodjeljivala u Hrvatskom narodnom kazalištu, mogla bi biti respektabilno slavlje struke, kakvo imaju i sve druge umjetnosti i njihova udruženja. Dodjela je pak nešto drugo, ceremonija koja bi trebala uveličati samu strukovnu nagradu i pretvoriti je u hrvatski Oscar, iako naravno nema ni izbliza tu važnost i značenje, jer se dobivanjem nagrade ne ulazi u akademiju, dok kazališni box office više ovisi o organiziranoj sindikalnoj ili školskoj prodaji nego o priznanju ponekad i zaista problematično sastavljenog žirija. Pitanje je onda kome je sve to uopće namijenjeno.

U poplavi televizijske zabave, ako već ne sve kvalitetnije onda barem sve profesionalnije odrađene, ovakvih dva sata djeluje ne samo staromodno nego i produkcijski krajnje jadno. S kulisama koje se vrte kao u počecima televizije, s lošim Držićem i još lošijom parodijom sapunica, ona zaista ne zaslužuje prijenos. Pogotovo ne, kako je nesreća ove godine htjela, u najprestižnijem terminu – subotom nakon Dnevnika. Vjerojatno netko danas na HTV-u čupa kosu zbog davnog nepromišljenog ugovora, no kad se već ugovor ne da mijenjati, onda je HTV barem mogao primijeniti standarde, koje zbog konkurencije u ostalim segmentima slijedi, i ovdje pripomoći kazalištarcima koji se s medijem očito ne snalaze. U režiji Dražena Ferenčine i po scenariju Jasena Boke, ova je dodjela bila jedna od najnezanimljivijih, s ofucanom parodijom sapunica, izostankom svakog humora u najavama i predstavljanjima, te već poslovičnim gubljenjem na sceni i voditelja i nagrađenih. 

Umjesto deplasiranog pokušaja imitiranja sapunica, s malo više scenarističke hrabrosti dodjelu bi vodili gazda Mile i Sanela iz histrionskog «Zagrebačkog orkestra», pa bi se cijelu stvar možda moglo proglasiti konceptualnom. Ovako, hrvatski kazališni Oscar sigurno ne znači ništa publici, ali očito više ne znači puno ni nagrađenima, ili barem onima koji se nagradi mogu nadati. Neugodno prazan parter Hrvatskog narodnog kazališta to je najbolje pokazao, kao i krajnje neobavezan odnos onih koji su na pozornicu izlazili, pokušavali nešto reći, uglavnom promrmljali zahvalu mami i vratili se žvakanju kauguma. Čak ni od glamura, kojim su svojedobno zvijezde Kazališta Komedija mislile da moraju naglasiti svoju rubnu pripadnost hrvatskom glumištu, nije ostalo ništa. Opravice su bile uglavnom svakodnevne s izuzetkom Bojane Gregorić Vejzović, od koje se to i očekuje jer je zanat  pekla i na televiziji, i Edine Pličanić, koja je pak zbog prirode posla navikla pokazivati noge na pozornici HNK.
Sve je to ipak manje važno u odnosu na propuste koji su počinjeni već u samim nominacijama. Iako postoji statut i žiriji su sigurno radili u skladu s njime, neki izbori zaista se čine, ostanemo li pristojni, krajnje nelogični.

Neobjašnjivo je, naime, da se čak ni u nominacijama nisu našli ni riječki «Glembajevi», predstava o kojoj se prošle sezone najviše pričalo i pisalo, a ni ZKM-ova produkcija «S druge strane», koja više igra po inozemnim scenama nego u Zagrebu. No, tko su Branko Brezovec ili Bobo Jelčić, ili pak svi oni gostujući redatelji koji navodno preuzimaju hrvatsko kazalište, kad se nagrade mogu podijeliti svojima.

Jasno je da se vlastita leđa moraju najprije gladiti, ali da je istovremeno redatelj dodjele ujedno i najbolji redatelj najbolje dramske predstave u kazalištu koje vodi producent   priredbe, to već izlazi iz okvira dobrog ukusa. Povrh svega, producentu, a riječ je o Dušku Ljuštini, Hrvatsko društvo dramskih umjetnika u liku predsjednika Gorana Grgića dodijelilo je i počasno članstvo, kao da on već ionako nije ne samo to nego i puno više. Najbolja dramska predstava u Hrvatskoj prošle sezone tako je «Brak iz računa», tek jedna solidnija produkcija Kerempuha kojoj je teško naći zamjerku koliko i razlog za postojanje u okviru nominalno satiričkog kazališta. KNAP-ov  izuzetno uspješni, i satirični, «Smisao života gospodina Lojtrice» morao se zadovoljiti nagradom Rakanu Rushaidatu, kojem ni kolege ne znaju izgovoriti prezime, i to je bio jedini otklon od očekivane uobičajenosti, samo da se ne bi nagradila, recimo, &TD-ova «Gospođica Rice» i Nina Violić. Ne treba ni spominjati Kseniju Marinković, koja je umjesto uloge u poluinteligenstnoj parodiji sapunice trebala dobiti barem posebnu nagradu za najduži monolog u ZKM-ovoj «Europi».

Nabrajati se ovako može unedogled, jer petnaesta dodjela Nagrada hrvatskog glumišta po svemu je veliki korak unazad, s jedinim pozitivnim pomakom u izostanku političara, no, to je tek rezultat predizbornog slučaja. Sve ostalo je, nažalost, napravljeno namjerno. 

Igor Ružić

Pročitajte i ...
Studenti u svemiru na Velesajmu kulture
Velesajam kulture ponovno u SC-u
Anti Edip: Anarhizam i shizofonija - Damir Bartol Indoš & Tanja Vrvilo
Perforacije – tjedan izvedbenih umjetnosti
Konferencija PSI tematizira pogrešku
Najveća konferencija u hrvatskoj povijesti bavi se – greškom?
'Knjiga mrtvih' uvod u Eurokaz koji tematizira teatar i smrt
'Knjiga mrtvih' – posveta prijateljima i(li) rekonstrukcija Kugla glumišta
'Radio Tesla' nova drama Filipa Šovagovića
Radio Tesla – predstava o genijalcu s vizijama za sve uzraste

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici