Carmen - Philippe Himmelmann

08.12.2007. Print | Pošalji link

Osamdesetih godina prošlog stoljeća europske je, a posebno njemačke operne pozornice zahvatio val radikalnog redateljskog teatra, koji se već ranije bio dobro ukotvio u dramskim kazalištima.

Klasična djela glazbeno-scenske literature tako su u navali novih reinterpretacija, a gotovo redovito i preinterpretacija, pretrpjela svašta, od drastičnih kraćenja do ponekad upravo nakaradnog osuvremenjivanja pod svaku cijenu. S druge strane Atlantika, konzervativni su Amerikanci uglavnom ostali vjerni tradiciji, a estetiku svojih kolega iz Starog svijeta prozvali su jednostavno – "eurotrash".

Duhovi su se u međuvremenu smirili, a današnji smjerovi u opernoj režiji uglavnom se kreću u skladnom suživotu i međusobnom približavanju tradicionalnog i redateljskog kazališta. No, kao i u svemu drugome, tako i u ovom pogledu Hrvatska zaostaje za svijetom, a kako ipak treba nadoknaditi propušteno, ono što je u Europi već pomalo zastarjelo, u nas se predstavlja i percipira kao izrazito "suvremeno", "moderno" i "novo". U zagrebačkom HNK-u ti su epiteti pratili, primjerice, Kapplmüllerovog "Idomenea" i Tambosijevog "Don Giovannija", a sada, eto, i Himmelmannovu "Carmen".

Očekivano, reakcije premijerne publike bile su navlas iste kao i u prethodnim sličnim slučajevima. Penzionirane primadone su tako tijekom cijele predstave, uz zazivanje Svetog Trojstva, uzdisale "užas" i "strašno", a posjetitelji koji se žele smatrati osobama otvorena duha, režisera su ispratili gromoglasnim uzvicima "bravo". No, i jedni i drugi su, zapravo, u zabludi. Jer čitanje "Carmen" Philippa Himmelmanna nije, naravno, ništa strašno, ali, jednako tako, nije niti nimalo revolucionarno.

Riječ je o tek vrlo solidnoj režiji, koja, doduše, predstavlja Bizetovu operu iz vizure donekle različite od uobičajene, ali u tom iščitavanju ne zalazi u značajnije interpretacijske dubine. Himmelmann se, za razliku od Kapplmüllera i Tambosija, zadovoljava nekolicinom lako čitljivih vizualnih simbola. Usredotočenost na motiv smrti tako je vrlo jasno predstavljena bodežom zabodenim na sredini pozornice, kao i konstatnim curenjem pijeska, čime se scena pretvara u golemu klepsidru. Smrt je – a ne ljubav – osnovna pokretačka snaga čitave predstave, i u tom pogledu režiser često posiže za ekstremnim, iako ne i bezrazložnim rješenjima, poput naturalističkog prizora mučenja Zunige.

Ono u čemu je, međutim, Himmelmann u potpunosti uspio jest stvaranje okvira za glazbeno iznimno snažnu predstavu, u čemu ga nije uspjelo bitnije ugroziti čak niti još jednom krajnje površno dirigiranje u HNK-u iz neznanih razloga preferiranog Johannesa Wildnera. U namjeri da se žestokim kraćenjima komprimira drama u potpunosti se uspjelo, pri čemu se može zanemariti iz toga proizašle povremene dramaturške nelogičnosti i nedorečenosti. Glavna os te drame bila je odlična Dubravka Šeparović-Mušović u naslovnoj ulozi. Njena Carmen nije niti bezosjećajna manipulatorica, niti žena opsjednuta uvijek iznova prolaznim ljubavnim strastima, što su dva uobičajena pristupa tom liku. Ova je Carmen osoba čiji su postupci vođeni paničnim strahom od smrti, koju se u zaključnoj katarzi ipak prihvaća jednako beskompromisno kao i prethodne grčevite pokušaje življenja do maksimuma.

Pjevači su i inače iznijeli ovu predstavu, u čemu im je bitno pomogla i jednostavna, ali vrlo učinkovita scenograija Ive Knezovića. Uz pouzdanog Don Joséa gostujućeg tenora Jean-Pierrea Furlana, osobito se istaknuo vrlo uigran kvartet krijumčara, u kojem su sudjelovali Marija Kuhar Šoša, Helena Lucić, Domagoj Dorotić i Alen Ruško.

Nažalost, sve glazbene kvalitete ove predstave ipak će pasti u drugi plan posve suvišnim raspravama "za" i "protiv" Himmelmannove režije. Jer, u HNK-u se ovom predstavom nije dogodila niti posebno dobra niti posebno loša režija, ali se zato, što je rijedak slučaj, dogodila, u najboljem smislu te riječi, vrhunska glazbena drama.

Trpimir Matasović

Pročitajte i ...
Turandot – Gianluca Marcianó
Savičenta pleše deveti put
Ples i cirkuserija u Savičenti
Ozbiljna glazba – godišnji pregled 2007.
Nova Carmen mogla bi izazvati i oduševljenje i zgražanje!

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici