Ekstravagantna tijela

17.12.2007. Print | Pošalji link

U skladu s poetikom raznovrsja, gdje ono što nije viđeno, ili što se ne želi vidjeti nije nužno i ono što ne postoji, izvedbeni segment festivala Ekstravagantna tijela ponudio je nekoliko različitih pristupa takozvanom disability artu.

I sam je pojam invaliditeta dovoljno širok da iza njegove umjetničke implementacije može stati gotovo neograničen dijapazon upotreba tjelesnih nedostataka. No, oni nisu ili, točnije, nisu jedini uvjet takve izvedbe. Riječ je prije svega u pomaku svijesti, iste one zbog koje, na primjer, Kazalište slijepih i slabovidnih Novi život već godinama inzistira na mogućnosti da i njegovi članovi upišu studij glume. Tu razliku u mišljenju, podjednako na ovim našim, malo konzervativnijim i na svaki način stisnutijim stranama, kao i na međunarodnoj sceni izvedbenih umjetnosti i umjetnosti uopće, nevelikim je ali šarenim izborom pokazao festival Ekstravagantna tijela.

Otvorenje je pripalo američkom umjetniku Matu Frazeru, čovjeku kojem je fokomelija smanjila ruke, ali ga je živa želja za predstavljanjem naučila kako da svoj nedostatak pretvori u zanimljivost. Međutim, predstava u kojoj zajedno s Julie Atlas Muz igra strasnu verziju bajke i popularnog mjuzikla «Ljepotica i zvijer», prije je na tragu cirkuskog freak-showa. Naravno, Fraserov je put tek jedan od mogućih, i on igranjem motivima unutarnje ljepote i fizičke neprivlačnosti, kao i seksualne žudnje koja reagira drukčije od naloga kanona simetrije i proporcija ljudskog tijela, na svoj način radi na širenju pojma normalnosti.

Izabrani predložak je, iako naizgled samo predvidiva anegdota, pritom zaista i najuspjeliji dio pripreme predstave, jer Fraser vjerojatno najbolje sam zna koliko se od univerzalne humanističke poruke ove bajke zaista primilo u generacijama koje su je morale slušati.
Izvedba, međutim, prije zadivljuje nesputanošću, kako u pokušaju pjevanja tako i u zornom prikazivanju seksualnog čina, pri čemu se gledatelj, svjesno ili nesvjesno, odlučuje hoće li i kako uživati. S obzirom da se cijeli festival Ekstravagantna tijela odvijao pod maksimom «Dozvoljeno je buljiti!», i time okreće politički korektnu prisilu da se prema drukčijem treba ponašati kao da različitost ne postoji, kopulacija do koje ipak nije došlo postavlja publiku pred izbor: gledati one dijelove tijela koji su nam svima zajednički, ili pak one koji nisu, i pratiti njihovu izvedbu uobičajene «nutra-van» koreografije.

Unatoč izloženosti pogledu, Mat Fraser nije ponudio i kolaboraciju, i zato su od njegove predstave važniji performansi domaćih snaga – spomenutog Kazališta slijepih Novi život i udruge za kazalište, vizualne umjetnosti i kulturu gluhih Dlan. Novi život, u poslovično razbarušenoj zamisli i realizaciji Marija Kovača, gledatelje poziva na all-inclusive večeru ali s jednim uvjetom – da odustanu od pozicije gledatelja, točnije od gledanja samog. Trenutak u kojem videća osoba pokušava zatvorenih očiju pojesti tanjur juhe, namotati šagete ili upaliti cigaretu više čini za prihvaćanje svijeta slijepih nego bilo koji edukativni program ili poučne bajke. Ovo nije prvo oduzimanje vida publici, u posljednje vrijeme to su radili i Felix Ruckert i Bacači sjenki, ali njihova je želja bila ili postaviti primatelja u inferiorni položaj ili mu oduzimanjm jednog osjetila izoštriti ostale. Večerea s Novim životom, simbolično nazvana «Okus-pokus», nježna je prema svojoj publici, izvođači su susretljivi prema osobama koje su tek ušle u svijet slijepih, i baš je zato njihova akcija još vrednija jer izokreće uobičajene postulate i one koji inače nude pomoć postavlja u poziciju onih koji je traže, a nijedni od njih nisu osobe s invaliditetom.

Sličnim postupkom poslužila se i udruga Dlan, čiji je performans «Podvodno odmorište za jezik» publika pratila kroz izlog bazena, pokušavajući znakovnim jezikom komunicirati s roniocima. Iako bez nekog značajnijeg sustava osim pokušaja komunikacije novim-starim sredstvima, i bez iluzije da će nakon nje bitno narasti broj onih koji se služe rukama umjesto ustima i jezikom, i ta je podvodna kasnonoćna pustolovina oprimjerila ono što se i inače zna, ali se nekako uvijek zaboravlja.

Ako slika, ili u ovom slučaju osobno iskustvo,  govori kao tisuću riječi, crne naočale na očima, flaster na ustima i Tomislav Medak kao pin up model i zaštitni znak cijelog festivala, uspjela su forma onoga što je možda početak, a možda i kraj razgovora o različitosti. Ili barem onom dijelu različitosti koji ne priznajemo i ne želimo vidjeti kod nas samih.

Igor Ružić

Pročitajte i ...
Disability art: ekstravagantna tijela, seksualnost i nasilje

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici