Vesela udovica - Peter Oschanitzky

21.12.2007. Print | Pošalji link

Dok je trampa predstava između zagrebačkog, splitskog i riječkog HNK, ako već ne obilata, onda barem dobro uhodana, osječki se HNK u toj mreži uglavnom zaobilazi.

Razlozi za to posve su prozaični. Naime, nije ovdje riječ o tome da bi ta kuća imala predstave koje ne bi zanimale publiku u drugim gradovima, nego je problem u pozornici, koja je bitno manja od onih u drugim nacionalnim kazalištima. A ako ta kazališta zbog toga ne mogu gostovati u Osijeku, čini se da onda nisu previše zainteresirana da najveći slavonski centar ugoste u svojim sredinama.

Dogodilo se tako da je, čak i u svojoj slavljeničkoj sezoni, osječki HNK u Zagrebu konačno gostovao ne u sestrinskoj kući, nego u dvorani Lisinski, i to u organizaciji Koncertne direkcije Zagreb. Izbor predstave za ovo gostovanje višestruko je simboličan. Jer, Lehárova je "Vesela udovica" ne samo djelo kojim je to kazalište otvoreno prije sto godina, nego i jedan od paradigmatskih primjera repertoarnog kontinuiteta njegovog ansambla. Naime, dok se druga velika kazališta u Hrvatskoj, uz tek donekle izniman slučaj zagrebačke "Komedije", uglavnom gnušaju operete, u Osijeku ona ima ne samo publiku, nego i respektabilnu tradiciju.

Iako je riječ o primarno "lakom" žanru, uz kojega se nerijetko vežu asocijacije uz malograđanski snobizam, u njemu se zna naći i djela s ozbiljnijim umjetničkim ambicijama. "Vesela udovica" u tom je pogledu ogledan slučaj, kako zbog za operetu nestandardno složene dramaturške konstrukcije i sve samo ne klišeizirane instrumentacije, tako i zbog britkih političkih aluzija. Danas je, doduše, nešto teže iščitati reference na rasulo u Crnoj Gori početkom dvadesetog stoljeća, ali općenita kritika lažnog sjaja novopečene aristokracije ni danas nije izgubila na aktualnosti.

S obzirom na prostor izvedbe, "Vesela udovica" je predstavljena poluscenski, tako da su scenografija i režija sačuvane samo u naznakama, što, čini se, i nije osobit gubitak. Dijalozi su također svedeni na minimum, i uglavnom zamijenjeni ne osobito duhovitim, ali ipak humano konciznim najavama između glazbenih brojeva. Netaknuti su, međutim, ostali kostimi Ivane Bakal, školski primjer nepoznavanja kazališnog zanata, u kojem bi kostim trebao prikriti fizičke nedostatke izvođača, a ne ih još i dodatno potcrtavati, što se, nažalost, najvidljivije prelomilo na korpulentnoj interpretkinji naslovne uloge.

U glazbenom pogledu, sve bi bilo više-manje u redu da nismo bili prisiljeni svjedočiti jednom osebujnom primjeru javno-privatnog partnerstva. Naime, glavne su uloge preuzeli gotovo nečujni intendant osječkog HNK Vlaho Ljutić i njegova supruga Sanja Uroić-Ljutić, čije se bolno zapomaganje, nažalost, čulo i previše. S druge strane, s epizodistima je bilo više sreće, pri čemu su se osobito istaknuli sopranistica Blanka Tkalčić i tenor Predrag Stojić.

Najugodnije iznenađenje predstavljao je, međutim, osječki orkestar. Za razliku od zagrebačkih ansambala, koji u raznim novogodišnjim, karnevalskim i sličnim prigodama operetnoj literaturi prilaze rutinski, usredotočeni samo na izvanjski efekt, ovaj joj sastav prilazi daleko ozbiljnije. Uvijek pouzdan stalni dirigent osječke Opere Peter Oschanitzky značajnu je pozornost posvetio izbrušenom i besprijekornom zvuku, u kojem, doduše, ima manje efektnih punktova nego što bi se očekivalo, ali zato na vidjelo izlazi mnogi inače prikriveni detalji Lehárove sofisticirane instrumentacije.

Pridodamo li tome uigran zbor, ali i tamburaški ansambl, koji se skladno uklopio u glazbeni medij koji mu nije primarna domena, možemo zaključiti kako su gosti iz Osijeka pokazali da se i opereti može pristupiti itekako ozbiljno, a ne tek kao površnoj razonodi za staromodnu glazbenu publiku.

Trpimir Matasović

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici