San Ivanjske noći - Aleksandar Popovski

22.12.2007. Print | Pošalji link

Čini se nespojivo: s jedne strane carstvo sjena, čarolija i bajkovitih bića, s druge pak kruta pravila, civilizacija stvorena i odgojena na njima, te ljudski običaji koji negiraju svoju prirodu.

A upravo im je priroda zajednička, jer kako drukčije tumačiti zaljubljenost, ili kako jednostavnije nazvati zeleni laboratorij u koji je William Shakespeare najviše volio uvesti svoje likove kako bi iz njega pročišćeni izašli, u svijet nerijetko i drukčiji zbog njihove promjene. Barem je tako u njegovim romansama i lirskim komedijama, komadima u kojima na kraju ne treba zbrajati mrtvace. 

Najzaigraniji i, pored tragedije sušićavog kraljevića, najpopularniji Shakespeareov tekst ponovno je na zagrebačkom repertoaru, ali u režiji makedonskog gosta Aleksandra Popovskog. Dosadašnji ovdje viđeni raspon njegovih predstava nije dao naslutiti što se zaista može očekivati od najavljene autorske verzije «Sna Ivanjske noći» u Dramskom kazalištu Gavella, iako je i prije premijere bilo jasno da to neće biti Shakespeare u klasičnom ruhu.

Popovski se zaista potrudio napraviti nešto drukčije, zabavnije i skraćeno, jer pripada  generaciji koja, iako zaljubljena u kazalište, najprije vjeruje filmu. Uobičajeno recentno filmsko trajanje od dva sata pritom je idealno i za današnji teatar, a po mogućnosti treba u predstavu staviti i što više elemenata koji će podsjetiti na višeslojnost filma, umjetnosti koja nažalost danas postavlja parametre i izvedbenima. «San Ivanjske noći» u Dramskom kazalištu Gavella, međutim, ne koristi tehnološke trikove. U izvedbenom aspektu riječ je o sasvim staromodnoj produkciji i to joj je prednost, kao i angažiranje akrobata koji istodobno afirmiraju novocirkuski trend i asociraju na već kanoniziranu Brookovu režiju istog komada.

No, i cirkus je sporedna, iako simpatična poveznica vilinskog i stvarnog svijeta. Osnovna je ona dramaturška, koja spomenutu granicu ispituje i negira te, ukoliko je vilinski svijet samo produkt snova, prolongira onoliko koliko spavaču treba da se ne probudi. Opća mjesta «Sna Ivanjske noći» Popovski je skratio toliko da budu prepoznatljiva, ali im nije dopustio da se pretjerano razviju u larpurlartizam ili banalnost. Kao redatelj koji razumije kazališni znak, danas, možda i zbog Shakespearea samog, bitno bolje nego kad je postavljao «Bure baruta», Aleksandar Popovski uspješno zamjenjuje riječi djelima – monologe gestom, stanja pozom, a interakciju koreografijom Daše Rashid. Ponekad odluta u kič, ali nikad ispod razine smisla, i samo zato da bi naglasio u tom smislu ionako ambivalentni izvornik koji istodobno hvali ljudskost i ruga joj se. No, s obzirom da od ljudskosti u «Snu Ivanjske noći» pate i vilenjaci jednako kao i takozvani «smiješni smrtni ljudi», i redateljska iskliznuća u silovitom nizanju gegova čine se prije kao trenutni previd krute autocenzure i prihvatljiva, možda i poželjna mjera nesavršenstva, suosjećanja i opuštenosti.

Na nju je i ansambl reagirao dvojako. Upisana je najviše u glavni lik ove inscenacije, vilenjaka Puku kojeg Pero Kvrgić igra kao apsolutnu metaforu  o neumitnom propadanju tijela ali ne i duha. Pop-pristup Popovskog pogoduje i Hrvoju Klobučaru, koji se pokazao u dosad najboljem izdanju, ali i svima koji se s kazalištem vole igrati – od Ozrena Grabarića u maksimalno iskorištenoj ulozi magarca,  preko Janka Rakoša do Svena Šestaka. Franjo Dijak tek je ponovio ulogu iz «Mećave», svojevrsnog prethodnika ovakvog «Sna Ivanjske noći», dok se Ksenija Pajić očito još uvijek bori sa svojom Titanijom, i ne samo zbog zahtjevnosti naizgled jednostavnog scenografskog rješenja skupine Numen koje je kazališni zastor prevorilo u gustu šumu.

Izostankom posljednjih scena komada, gdje se san vraća na javu, Aleksandar Popovski nudi dvosmislen odgovor na njemu očito najvažnije pitanje «Sna Ivanjske noći» - «Jesmo li budni? Znamo li pouzdano?». Kad je Aleksandar Ogarjov nešto slično pokušao Puškinovom «Mećavom», rezultat je bio tek glumački solidno odrađen posao. Popovski ide korak-dva dalje, pa je Gavelli ostavio i vrlo vjerojatnu uspješnicu, ali pitanje je što je s onima koji ne pamte vlastite snove. Može li se i njih ovakvom predstavom začarati i natjerati da ovakvog Shakespearea zaista pamte?

Igor Ružić

Pročitajte i ...
Vilinska kraljica – Ingrid Haller
Doc Hihót - idealist novog doba
Idealizam (ni)je donkihotizam
Niko i Ništ - Saša Anočić
Macbeth After Shakespeare - Ivica Buljan
Carstvo radosti - Miran Kurspahić
Brana - Mateja Koležnik
Pijani proces - Ivica Buljan
Gostovanja na Gavellinim večerima
Kino Lika - Dalibor Matanić

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici