Koko u Parizu - Ivica Boban

03.01.2008. Print | Pošalji link

Za sam kraj godine, Zagrebačko kazalište mladih sjetilo se pravog značenja svojeg imena i odlučilo, baš kao i prije dvanaest mjeseci s  Baltazarom, repertoar obogatiti predstavom koja bi trebala biti i za djecu.

«Potraga za čudesnom  kapljicom» zaista je bila igrokaz, ali je barem pomakom u načinu obrade zadanog i poznatog materijala odskakala od uobičajene prakse kazališnog uprizorenja kao nastavka filma ili knjige. «Koko u Parizu» u tome je manje uspješan, iako je zapravo daleko od potpuno promašene produkcije.
Vjerojatno najpopularnija u nizu knjiga Ivana Kušana o Ratku Miliću-Koku, napisanih na način zabavne kronike djetinjstva i u domaćoj književnosti za djecu i mlade, našla se u rukama redateljice Ivice Boban i dramaturginje Olje Lozica. Suradnja koja je već gotovo postala uobičajenom i ovdje je rezultirala kvalitetom, iako s propustima od kojih neki i iznenađuju.

Najprije je problematično samo trajanje, jer gotovo dva i pol sata kazališne igre jednostavno je previše za predstavu namijenjenu prvenstveno mlađoj publici. Epski razmjer, vidljiv u mnogim aspektima ove produkcije, ima svoje utemeljenje u zaista kompliciranom zapletu, jednoj od najvećih kvaliteta «Koka u Parizu» kojoj i duguje neprolaznu  popularnost. Izvornik je detektivski roman s ranim adolescentima kao glavnim likovima, pa je istodobno i susret sa životom i uzbudljiva avanturistička storija s gomilom sporednih, ali zanimljivih likova, od kojih je neke progutala promjena mode i trendova, dok su drugi vječni. Zato je pohvalna odluka da se umjesto neke brzopotezne inozemne uspješnice igra domaći pandan, bez ustezanja usporediv s klasicima žanra.

No, kazalište ipak ne bi trebalo biti sluškinja književnosti, pa je dio tog zapleta, ili neke previše razvedene motive koji su u međuvremenu izgubili aktualnost, trebalo svesti na pravu mjeru. «Koko u Parizu» s jedne strane jest iznimno brza predstava, pogotovo u onim dijelovima koji pripadaju najmlađim izvođačima, akademcima Vedranu Živoliću, Mitji Smiljaniću i Teni Jeić-Gajski, koje je redateljica izabrala kako bi pospješila naturalizam izvedbe. No, s druge strane, razvoj komada je spor jer doslovno prati zaplet umjesto da ga pokuša sabiti.
ZKM-ovom «Koku» smeta i doslovnost scenografije, koja pokušava rekreirati baš svaki pariški stan gdje se izgovore makar i dvije rečenice. Brza izmjena elemenata koji podražavaju čak i visinu potkrovlja, koliko god spektakularna u početku, na kraju ipak postane opterećenje. Svi ti zidovi, kao i projekcije pariških veduta ili plana grada s vektorskom strelicom koja prati Kokovo nesuđeno hodočašće, predstavu smještaju u neko bivše vrijeme, kad je Pariz bio san  trinaestogodišnjaka. Danas, međutim, oni sanjaju London ili New York, a najčešće ipak kolorativno predgrađe Los Angelesa. Netko je to ipak shvatio, pa pariški tinejdžerski gangsteri, najviše zahvaljujući iznimno nadahnutom Petru Leventiću,  ipak jesu vjerne kopije današnje hip-hop generacije. Pored njega, tek je neznatno manje zabavan Pjer Meničanin kao Ante Poklepović, prototip nekadašnjeg «našeg čovjeka u inozemstvu» koji je zajedno sa slikarskom haljom obukao i novo, akcentuirano ime – Antoin Poklé.

Kad već nije dovoljno kratio, dramaturško-redateljski tandem barem je, koliko god to paradoksalno zvučalo, kvalitetno nadopisivao, i u predstavu uveo sveznajućeg pripovjedača koji je svoj dublji uvid morao platiti nekim fizičkim nedostatkom. Ivan Kušan u predstavi doduše nije slijep kao mitski proroci, ali je zato bogalj kojeg Frano Mašković igra kao da je sišao s najboljih Dickensovih stranica. Iako je njegova funkcija tek ta da približi autora generacijama kojima je on postao samo još jedno ime iz lektire, riječ je o gotovo dirljivoj a još uvijek nenametljivoj posveti.

Takva je zapravo i cijela predstava jer, zanemarujući generacijski jaz, pokušava zadovoljiti i buduću kazališnu publiku i one koji su Pariz već odsanjali, pa uz svoje romantične crno-bijele fotografije pjevuše «À vélo dans Paris».

Igor Ružić

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici