Šišmiš - Damir Lončar

07.01.2008. Print | Pošalji link

Proizvodnja 'hit predstava' posljednjih je godina očito osnovna odrednica repertoarne politike Gradskog kazališta Komedija.

To, konkretno, znači da se na tekućoj vrpci nižu naslovi koji će, kako god bili realizirani, uvijek moći puniti gledalište, a samim time i kazališnu blagajnu. Perolaka zabava, potcrtana šarenom scenskom opremom, pritom je osnovni imperativ, na račun kojega se i prečesto zanemaruju kvaliteta nekih drugih temeljnih elemenata teatarskog čina, poput, recimo, eventualne zaokruženije i promišljenije redateljske koncepcije ili ozbiljnijeg rada s glumcima na kreiranju njihovih uloga.

Sve to vrijedi i za najnoviju Komedijinu produkciju Straussovog 'Šišmiša', predstavu koja je primarno računala na tradiciju uprizorenja tog djela u novogodišnje doba. Doduše, jest da šampanjac teče u potocima, ali je znak jednakosti postavljen između pjenušca i Silvestrova dodatak za kojeg u samom tekstu nema nikakve potvrde. Prokušani recept ipak je uspio, jer se, eto, publika u kazalište na Kaptolu sjatila na svaku od dosadašnjih izvedbi, a i nacionalna je televizija na Staru godinu priredila i izravan prijenos. Da, složit ćemo se, bolje Strauss nego Thompson, iako, da ne bude zabune, intelektualna izazovnost ove konkretne predstave i nije baš bitno veća od one stadionskih koncerata opjevavatelja 'gena kamenih'.

Režije se, nakon što je iz igre ispao isprva predviđeni Ozren Prohić, latio Damir Lončar, inače sasvim pristojan glumac, ali ne i neka velika sreća od režisera. Ambicije mu, međutim, nije nedostajalo, pa je, kao najuočljiviji redateljski pečat predstave, odlučio zbivanje prebaciti iz druge polovine devetnaestog stoljeća otprilike stotinjak godina unaprijed. No, uzalud u skladu s time realizirana kvalitetna scenografija Ive Knezovića i kostimi Doris Kristić, kad je, zapravo, sve drugo, od preglumljivanja u stilu Vlade Štefančića nadalje, ostalo upravo ondje odakle je pokušalo pobjeći – upravo u onom devetnaestom stoljeću koje nam je, kao, tako silno mrsko. Pokoji anakronizam, poput nenadane pojave laptopa na pozornici takav dojam nije poništilo, nego ga, naprotiv, samo još dodatno naglasilo.

Naravno, nije sve baš tako strašno, pa se i u ovoj predstavi može pronaći hvalevrijednih elemenata, posebice u maestralnoj kreaciji Adele Golac-Rilović, čija je Rosalinda još jedna urnebesna rospija, kakva je svojevremeno bila i njena Fiorilla u Rossinijevom 'Turčinu u Italiji'. S mjerom zabavan bio je i Alfredo Tvrtka Stipića, a Đani Stipaničev svojim je Falkeom pokazao da može stvoriti sasvim pristojnu ulogu čim se makne iz faha fatalnih ljubavnika. S druge strane, većina ostalih protagonista upala je u zamku pretjeranog operetnog afektiranja – Andreja Kovačić kao Adela bila je u tom, a i u pjevačkom pogledu upravo otužna, dok je uvijek isti vodviljski gard Vida Baloga, koji ima sve predispozicije za zvijezdu Histriona, ovdje bio upravo iritantan. Zašto je, pak, uloga Orlofskog povjerena Ervinu Baučiću, nije posve jasno. Naime, riječ je o takozvanoj 'ulozi u hlačama', koju inače tumače žene, a Komediji inače nisu mrske travestije, iako je, čini se, širokim narodnim masama zabavnije vidjeti muškarca preodjevenog u ženu, nego obrnuto. Na kraju balade, znakovito je da je najdorađeniju interpretaciju, temeljenu gotovo isključivo na suzdržanoj gesti i vrhunskoj mimici ostvario Vladimir Tintor u inače sve samo ne osobito bitnoj ulozi Komornika.

Da bi dojam gotovo posvemašnje osrednjosti ove predstave bio potpun, pobrinuo se Dinko Bogdanić, koji članove Komedijinog ansambla nije uspio natjerati da valcer otplešu sinkrono i elegantno, što znači da mu provođenje u praksu savjeta koje je dijelio u 'Plesu sa zvijezdama' nije jača strana. Dirigent Veseljko Barešić pokušao je od Komedijinog orkestra izvući ono što je realno moguće, a to, konkretno, znači da se sviralo tehnički nedorađeno, iako ne i sasvim nemuzikalno.

No, zar je sve to skupa uopće važno? Vjerojatno nije. Jer, Komedija je htjela i dobila 'hit predstavu', koju publika svesrdno guta s nepodijeljenim oduševljenjem. I, što je najgore, za to, za razliku od peripetija u samoj predstavi, nije kriv samo šampanjac.

Trpimir Matasović

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici