Tri nove suvremenoplesne predstave

15.01.2008. Print | Pošalji link

Domaća koreografska, pretežno suvremenoplesna proizvodnja ponovno bilježi rast, reklo bi se jezikom financijskih i gospodarstvenih analitičara.

No, i financije i gospodarstvo daleko su od tog dijela domaćih izvedbenih umjetnosti. Unatoč nepovoljnom odnosu uloženog i dobivenog, i izostanka profita, osim onog nematerijalnog, što znači da plesači uglavnom rade za čast i slavu, recentnih nekoliko produkcija ponovno dokazuje ono što je već toliko puta dokazano. A to je da potentnost i raznovrsnost izraza, širok raspon, uvjetno rečeno, tema, te regenerativni, samooplođujući impuls domaćem suvremenom plesu ne nedostaje, kako u prostornom tako i u kadrovskom smislu.

Krajem prošle godine, na nekoliko je dana Teatar &TD proglašen Privremenim plesnim centrom, što je zapravo bila tek na malo službeniju, i time možda snažniju razinu podignuta interna gorko-slatka šala pripadnika scene koja pravu kuću već predugo čeka. Program je uglavnom bio sastavljen od repriza plesnih predstava i performansa kojima je pokret ključna sastavnica, ali sadržavao je i premijeru novog sola Selme Banich. Inače inkorporirana u kompaniju OOUR, ili pridružena projektima drugih nositelja produkcijskog ii koreografskog primata, solo naslova 'Chew' samostalni je iskaz kojim je ova izvođačica i autorica očito imala potrebu sama sebi objasniti neke od osnovnih postavki posla kojim se bavi. Konceptualno promišljen, s naslagama iskustva prikupljenim kolaboracijama, solo Selme Banich nosi i hladnoću koncepta i emotivnost osobnosti, ili, s druge strane, fizičku virtuoznost uklopljenu u introspektivni dijalog bez riječi sa samom sobom. Iako naizgled djeluje kao tugaljiv ljubavnički zov, nešto između oprosta i ponovnog poziva, 'Chew' je u potpunosti autorefleksivan čin, koji zadire ispod profesionalne izvođačke ljuske, i, unatoč dvostrukom, ili možda čak i trostrukom završetku, predstavlja Selmu Banich i kao autoricu koju se ne može izbjeći u čak i najstrože selektiranom pregledu hrvatskog suvremenog plesa.

Slično vrijedi i za Željku Sančanin, koja je ovoga puta, u novoj produkciji kompanije Kombinirane operacije naslova 'Dogeatdog', suzbila nagnuće samostalnom bivanju na sceni i dozvolila upliv čak dvojice gotovo novih izvođača. Marko Jastrevski i Filip Užarević ipak nisu baš debitanti, jer prvi je bio dio pokušaja scenskog čitanja Rolanda Barthesa, dok drugom, sudeći po izvježbanosti suvremenih urbanih plesnih tehnika, ne nedostaje nastupa. Uz dramaturšku pomoć Saše Božića, te sudjelovanje izvođača Marka Milića, Željka Sančanin odustala je od karakterističnog minimalizma i u pokretu, pa je cijela predstava zapravo vrtlog prenaglašenih scena nasilja, podvučenih popularnoglazbenim hitovima, i odvija se poput klupskog programa - red hip-hopa, red hrvanja u blatu, red bizarnih imitacija poetike filmova strave i užasa. Čini se da se Željka Sančanin, nakon bavljenja svojim demonima u solu 'Bloom', ovoga puta zainteresirala i za svijet oko sebe i poželjela ga ograničeno spektakularno parodirati. Da je on nimalo ljepši i nježniji pokazala je specifičnim autorskim komentarom – agresivnim zvukom lomljenja stakla i nemoćnim, nijemim krikom, koji predstavu ostavlja gotovo bez pravog kraja.

Da neovisni ples ne ostane samo u Privremenom plesnom censtru u Savskoj 25, pobrinulo se Pučko otvoreno učilište Velika Gorica ugostivši 'Kič'n'Sol', novi projekt Nensi Ukrainczyk i njezine kompanije dance_lab_collective. Iako je i ona bitno promijenila rukopis, pa je sad u fazi potrage za predmetnim i narativnim granicama plesa, nova je predstava zanimljiva najprije zato što bez eksperimentiranja s formom arhetipsku potragu za identitetom svodi na zbiljsku, možda i autobiografsku, perspektivu kućanice. Darija Doždor, Roberta Milevoj, te Ana Vnučec i Rebeka Kukolja-Cicmanović pritom predstavljaju dva odvojena svijeta, onaj konkretni i svakodnevno-Rutinski, te onaj izmišljenog i izmaštanog, paradoksalno bitno manje koreografski opremljen. Dio rješenja tog nesrazmjera je u različitoj izvođačkoj spremnosti ova dva para, ali i u završnom pomirenju dvije paralelne linije predstave u velikom finalu, zamišljenom istodobno i kao protest i kao pristajanje, ili kao pomirenje koje rastrzanosti vlastitog bića donosi stvaranje novog.

Bez obzira ne rezultat, tri suvremenoplesne premijere u manje od mjesec dana znak su da hrvatskom plesu najmanje nedostaje kreacija i produktivnost. O ostalome, nažalost, govori njegov status, ali to je već sasvim druga priča.

Igor Ružić

Pročitajte i ...
Objavljena monografija Ane Maletić
Razvoj hrvatskog suvremenog plesa kroz životopis Ane Maletić
Baletna večer - Leo Mujić, Nacho Duato i Vasco Wellenkamp
Milana Broš - dobitnica nagrade hrvatskog glumišta za životno djelo
Milana Broš - pionirka slobodnog plesa

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici