Elektri pristaje crnina - Mateja Koležnik

24.01.2008. Print | Pošalji link

Na koncu čuvenog Bourekovog guzovoznog Hamleta, trbušaste i kurate lutke odrade ponovno cijelu predstavu ali u skraćenom izdanju od tek nekoliko minuta.

Učinak je naravno urnebesno smiješan, no slično je i kad se veliki romani pokušaju svesti na format SMS-a. U tom slučaju, čak i «Anino bacanje pod vlak» zapravo je prije crni vic nego jedna od najvećih psiholoških drama svjetske književnosti. Kraćenje je loš gospodar i dobar sluga, a pravi primjer toga ponudio je zagrebački HNK svojom novom produkcijom u kojoj je voluminozna trilogija Eugenea O'Neilla «Elektri pristaje crnina» svedana na sat i pol brze scenske igre u režiji slovenske gošće Mateje Koležnik.

Riječ je o obradi Eshilove «Orestije» gdje, umjesto bogova, sve dobro i puno više lošeg, odrade ljudi. Elektra je ispit princip ljubavi i pravednosti, ideala koji su u temeljima većine priča kojima se posredno ili izravnije odgajaju naraštaji. Princ na bijelom konju, ili junak koji iz rata izlazi samo s pokojom ogrebotinom, ali nijednom na duši, i danas su nažalost prihvaćene slike, a u Elektri je svaka od njih dovedena do suprotnosti: ljubav nestaje početkom braka, djecu se voli ili pretjerano ili nedovoljno, a rat je tek ubijanje, s grižnjm savjesti i bez moralne zadovoljštine. No, danas, kad čak i televizijske serije B-produkcije u nevinom poslijepodnevnom terminu obavezno imaju barem jedan frojdijanski obrat, O'Neill više nije skandalozan. Razlika između Eshilove verzije s bogovima, i ove s ljudima, sad više ne može biti incest ili bračna nesreća, nego cijena ustrajnosti u ljubavi, dobroti, patriotizmu i svakom drugom navodno pozitivnom načelu.

Redateljici je očito bilo važnije naglasiti prijenos defekta, uzrokovanog pretrpljenom nepravdom i krivnjom, s majke na kćer. Ista garderoba, frizura, pa čak i fizička sličnost Olge Pakalović i Alme Price ipak su manje važni od usložnjavanja principa – obje na kraju donesu i podnesu smrt i tabuizirani seksualni odnos. Umjesto osvetom bogova, dvadesetostoljetna se krivnja rješava jednostavno ubojstvom i silovanjem, no pitanje je koliko se takvom žrtvom okajavaju grijesi, a koliko se stvara podloga za defekt sljedeće generacije. Jedan od nejasnih znakova u «Elektri…» Mateje Koležnik je i rat u podlozi obiteljske tragedije. U ovoj dramatizaciji rat je ostao samo kao jedan od marginalnih razloga Orestovog, ili Orinovog rastrojstva, vidljiviji u kostimografskim detaljima nego u njegovim PTSP-om poljuljanom moralnom sustavu.

Osnovni zaštitni znak redateljskog pristupa Mateje Koležnik rad je s glumcima, čemu nerijetko žrtvuje i dramaturgiju i širi raspon tema. Svođenje na bitno u glumačkoj igri, kad uspije, u stanju je rekreirati sve ostalo, povijesni kontekst, prethodni zaplet i sve ostalo što publici zamućuje pogled. U HNK, međutim, taj glumačko-redateljski posao nije odrađen, dok je sve ostalo upravo izvrsno: kostimi Alana Hranitelja, scenografija Ive Knezovića, usput rečeno i jedna od najboljih u domaćem kazalištu posljednjih godina, i na koncu, glazba grupe Svadbas. No, iako predstava izgleda toliko dobro, ili možda baš zato, samo sat i pol igre u koju je zbijena O'Neillova freska svodi se na protrčavanje kroz mit, ili, s druge strane, kao psihoanalizu za početnike.

Ono što je u splitskom Ujaku Vanji, hvaljenoj predstavi iste redateljice, još moglo proći kao vrući i bitno ubrzani spoj Mediterana i Čehovljeve Rusije, u Elektri se nije dogodilo. Možda zbog ipak previše zbijene dramaturške obrade, ali možda i zato što Čehovljeve tišine ostavljaju ipak manje leševa od antičkih mitova. Naravno, Elektra nije i ne treba biti doslovna klaonica, kao što to nije ni Sarah Kane, i treba je postaviti kao dvostruko udaljenu sliku zbilje, ali licima ipak treba dopustiti veći raspon i određenu dozu uvjerljivosti, ne one izvođačke, nego motivacijske. Za nedostatke prve pobrinula se ponekad i karikaturalno muškobanjasta Olga Pakalović u, uvjetno rečeno, naslovnoj ulozi, iako se iz njezinog razvoja pri kraju ipak može naslutiti koliko se njezina osveta osvetila. Najslabije mjesto je Orin, ili Orest, mladog Stjepana Perića, koji je možda i prerano preuzeo tako kompleksnu rolu. Zato je, ukoliko se zaboravi tek jedan banalni trenutak, prava zvijezda ove produkcije Alma Prica, jedina koja zaista može šaptati na velikoj pozornici HNK.

«Elektri pristaje crnina» ostala je između velike predstave na velikoj sceni i suptilne razrade psihopatologije. Izgleda suvremeno, pa nije antička, ali je američkom modernizmu bliska upravo toliko koliko predstavi HNK treba da postane dio selekcije Festivala svjetskog kazališta u, recimo, Tbilisiju.

Igor Ružić

Pročitajte i ...
Dani satire - komentar drugi
Brana - Mateja Koležnik
Mateja Koležnik ponovo režira u Zagrebu
'Brana' u Gavelli
Kazalište - godišnji pregled 2007.

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici