Proces - Ivan Plaziblat

02.02.2008. Print | Pošalji link

Poznata je anegdota kako je nastao naslov pretposljednje produkcije Kazališta slijepih i slabovidnih Novi život «Nos vamos a ver», što u prijevodu znači «Vidimo se!».

Redateljica Ksenija Zec nakon vjerojatno uspješne probe zaboravila je objektivne okolnosti i ansambl jednostavno pozdravila kolokvijalnim «Vidimo se!», na što su joj oni odgovorili uobičajenim sarkazmom, nerijetko začinjen psovkom. Crni humor i inače je najbolja, a ponekad i jedina, obrana od vlastitih ili tuđih nedostataka, ne samo fizičkih. Michael Moore, na primjer, svoj je film reklamirao jedinstvenim sloganom o smijehu koji siromašnima nije samo najbolji nego i jedini lijek.

Na tom tragu nastala je i nova predstava Kazališta slijepih i slabovidnih, poprilično vjerna adaptacija «Procesa» Franza Kafke, u režiji Ivana Plazibata, redatelja koji je sasvim solidno s istom ekipom postavio i Jarryjevog «Kralja Ubuja». Sličnosti između produkcija ima nekoliko: Plazibat očito obožava mrak kao jedno od osnovnih kazališnih oruđa, ujedno i najjeftinijih i najefektnijih, a i predloške bira po sličnom principu. I u «Ubuju» i u «Procesu» mrak, ukoliko ga se vješto koristi, skriva sve ono što kazalištu ionako ne treba, a pored toga mrak u Kazalištu Novi život ima sasvim posebnu, simboličku boju. Ima je, međutim, i kod Kafke, i spoj naizgled nije mogao promašiti.

Međutim, ovaj «Proces» nije odrađen uobičajenim sredstvima, a predstava je darkerska tek djelomično jer kafkijanskoj atmosferi dodaje vodviljski, gotovo kabaretski odmak. Poluplesni pokret koreografkinje Maje Marjančić, pa čak i jedan sasvim zlokobni tango, od Kafke kakvog se može očekivati tvore grotesknu stilizaciju, ponekad dovedenu i do gega. Paradoks u kazalištu redovito rezultira pridodanim značenjem, pa onda i kvalitetom, ali samo kad je dosljedno proveden, što ovdje nije slučaj jer se s vremenom plesni korak gubi i prepušta mjesto klasičnijoj inscenaciji. Takav fade-out lakoglazbene stilizacije, unatoč izvrsnim klavirskim minijaturama Goran Tudora, ipak nema dramaturško opravdanje ako se računa da je «Proces» općepoznati klasik, pritom i jedan od omiljenijih na popisu lektire, koji se cijeli čita kao metafora pa mu gradiranje tog generalnog tipa samo smeta. Pojedinačno, da je riječ samo o glavnom liku koji u Kafkinoj paraboli zaista s vremenom prihvaća, iako ne potpuno shvaća svoju krivnju, taj bi postupak još imao opravdanje. Ovako je prije riječ o laganom nesporazumu jer finale kao da je izgubio vezu s početnim koordinatnim sustavom predstave.

Unutar toga, anasambl Novog života funkcionira kao i u «Kralju Ubuju», vrijedno se redajući u špalire ili zatvorene krugove dok vuku sa sobom svoje stolce kao prtljagu koja ih istodobno opterećuje i daje mogućnost odmora. Lijepe slike, što ih tako čine, mogle su ostati ključ predstave da nema iskakanja s, recimo, sobicom trgovca Blocka, koja nepotrebno odudara od ostatka zadanog minimalizma. Rukopis Ivana Plazibata očito još treba čišćenje, jer kao da još nije siguran u svoju inačicu stila na domaćim pozornicama prepoznatljivog najprije u režijama Eduarda Milera. Nije riječ o kopiranju, nego tek o školi koja treba nasljednike, među koje se svojedobno ubrajao i Ozren Prohić, a Plazibat jest jedan od naboljih kandidata, pogotovo kad uključi projekcije Igora Pauške. One su ne samo sastavni dio tog stila, nego i jednostavni, funkcionalni i atraktivni način zaobilaženja realnih problema koje bi imao svaki redatelj kad prostor igre Kazališta slijepih i slabovidnih nepotrebno zaguši.

Gluma na granici karikature također je jedna od boljih njegovih odluka jer prikriva izvođačka ograničenja, a od sporednih likova stvara kor, sasvim u skladu s Kafkom ili izrekom «Pakao, to su drugi!». Jozefa K., intenzivnim glasom i pojačanom ali ne uvijek i potpuno kontroliranom gestom, igra Sven Jakir, poznat po &TD-ovim produkcijama «Grmače» i «Sad kad je komunizam mrtav, moj život je prazan». Riječ je o izuzetno ekspresivnom materijalu, kojem ni ples nije stran, i njegovim angažmanom Novi život nastavlja pozitivnu tendenciju kohabitacije s, u ostatku hrvatskog glumišta, tek afirmiranim mladim profesionalcima.

«Proces» je na koncu još jedna od kvalitetnih repertoarnih produkcija Kazališta slijepih i slabovidnih, bez pravih iskoraka u bilo kojem smislu. Važnija je od obične lektirne predstave, i sigurno kvalitetnija od naslova kojim se publiku želi samo nasmijati, ali o Kafki ili Novom životu ne govori ništa novo.

Igor Ružić

Pročitajte i ...
BIT - Blind in theatre
BIT – kazalište slijepih za videću publiku
Blind in theatre 2009.
'Drago mi je što vas vidim' - nova predstava Kazališta slijepih i slabovidnih
'Drago mi je što vas vidim' – nova predstava Kazališta Novi život

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici