Noć pjeva pjesme svoje - Dino Mustafić

19.02.2008. Print | Pošalji link

Umjesto postavljanja na scenu velikih tema s  prvih stranica novina, Zagrebačko kazalište mladih u posljednje vrijeme odlučuje se za insceniranje rubrika život i crna kronika.

Promjena kursa nije bezazlena, i ne može je se lako diskvalificirati, jer kazalište ionako govori jezikom fenomena i metafora. Umjesto društvenih procesa ili povijesti koja ne želi proći, danas ZKM uglavnom postavlja intimne drame, bez obzira na broj izvođača, veličinu scenografije i ostalo što čini teatarski zamašnjak. Utoliko je povratak u malu dvoranu, scenu koja je ime dobila po dobrom duhu ZKM-a Mišku Polancu, logična posljedica sustavnog građenja repertoara, i čudi kako se nije dogodila ranije, ukoliko se ne računa početak trilogije Ivane Sajko.

«Noć pjeva pjesme svoje» Jona Fossea drama je upravo za malu scenu, iako bi, da se njezine posljedice htjelo vjernije prikazati, i s obzirom na to kako je opremljena, možda i bolje funkcionirala na velikoj. No, sarajevski redatelj Dino Mustafić ne bi bio pravi čovjek za to, s obzirom da mu je i već i scena Polanec postavila nekoliko nerješivih problema.

Fosseov tekst naizgled je tek još jedna priča o nesretnom i praznom braku za koji bi bolje bilo da se ugasio prije rođenja djeteta. Sve sastavnice su prisutne – izgubljeni supružnici koji se više ne mogu ni pogledati, roditelji koji zbog mučne kućne atmosfere više ne vole dolaziti te, naravno, treća osoba, u ovom slučaju ljubavnik, iako bi to mogla biti i ljubavnica, da je trokut nagnut na drugu stranu. Međutim, u svijetu najizvođeniji norveški dramatičar nakon Ibsena ne postavlja stvari u takozvani uobičajeni raspored, nego namjerno ženi daje glavnu ulogu, pokretačku u destrukciji, ali i jednako sputanu u pokušaju realizacije nečega novog – života, odnosa ili perspektive.

Osim što je pouka ostacima patrijarhata, barem ovim ovdašnjim, jer depresivni suprug kod Fossea sve je samo ne pokretačka sila, takav raspored snaga poslužio je i da Nina Violić, kao nova članica ZKM-ovog ansambla, pokaže sve što zna i može. Raspon ipak nije proširila, ali i postojeći je reprezentativan, najprije zbog neodvojive osobne komponente, koja svaku njezinu izvedbu ne napušta - Nina Violić ima specifično cinični ton, otklon koji izbija čak i kad je naizgled potpuno u ulozi. U komadu «Noć pjeva pjesme svoje», između realističnosti Danijela Ljuboje, karikatura na koje su svedeni Doris Šarić-Kukuljica i Damir Šaban, i sjetne bezobličnosti Frane Maškovića, njezina je Mlada žena, iako neimenovana, zapravo ne samo glavni nego i jedini lik.

Rečenice koje im je Fosse dao, glumački nisu zahtjevne, ali ni poticajne – on kao da se trudio stereotipima dati status replika koje pokreću radnju, i zato svaki prazni hod u predstavi treba čitati najprije kao želju dramaturginje Željke Udovičić i redatelja da podrže taj na papiru još i zanimljiv koncept. U kazališnoj igri, međutim, stereotipi su opasni, pogotovo kad ih se naglašava, jer njihova je banalnost razvidna već u prvom pojavljivanju, dok kasnije postane napadna, čak i neizdrživa. Fosse ne ide u raspisivanje motiva kao Albee u «Tko se boji Virginije Woolf?», niti suosjećajnost kao Sartre u «Intimnosti» i «Sobi», nego ostaje na banalnoj igri riječima. Dino Mustafić pak ostao je na pola puta – nije otišao u novokazališno istraživanje jezika, jer mu ostatak inscenacije zadržava ton koji odbija takvu interpretaciju, a nije niti štrihao kako bi dobio jasniju liniju priče. Scenografija Dragutina Broza, koja se ujedno i ruga suvremenom dizajnu, govori da je htio ovo prvo, jer se po kosim plohama izvođači i njihovi identiteti cijede poput vode, bezidejni i nemoćni. S duge strane, pokušaji humora s karikaturalnim roditeljima, ili postavljanja čehovljanske puške koja na kraju mora i opaliti, a što su u ovom slučaju krizanteme, pokazuju želju za klasičnijom, dosljednom i razvidnom režijom.

Između ta dva pola, «Noć pjeva pjesme svoje» nije ni kazališno istraživanje jezika, niti kopanje po nutrini, nego tek podsjetnik na to koliko je jezik, uvijek osim kad povlađuje, obilježen banalnom nemogućnošću izraza i razumijevanja. Drugim riječima, nije dovoljno odbojna, ali ni dovoljno zavodljiva, da bi bila uspjeh.

Igor Ružić

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici