Kos - Zijah Sokolović

23.02.2008. Print | Pošalji link

Vjerojatno nije mogao biti bolji trenutak za premijeru «Kosa» Davida Harrowera u režiji Zijaha Sokolovića.

Naime, dan nakon hrvatske praizvedbe u Gradskom kazalištu Sisak, na naslovnicama novina osvanula vijest o razbijanju lanca mrežnih pedofila. No, Kristalna kocka vedrine, čije ime u ovom slučaju nije moglo biti manje pogođeno, ima predstavu koja je sve prije nego jednoznačna, popularna dimenzija problema koji je u svojoj dubini upravo onoliko  neshvatljiv koliko i, gleda li se s druge strane, razumljiv.

Konsenzualna veza s maloljetnicima, iako možda senzualna, u svim je navodno civiliziranim državama i društvima svijeta prijestup koji se kažnjava, doduše ne više linčem, ali javnom osudom i stavljanjem na popis seksualnih prijestupnika. To je naravno razumljivo, jer seksualno zlostavljanje maloljetnika utječe na osobu u cjeloživotnom smislu, i nažalost daje sasvim drukčiji ton poslovici koja kaže da se biljka savija dok je mlada. A to je samo jedna od tema Harrowerovog  teksta.

Potpuno realističan i produkcijski poprilično nezahtjevan, «Kos» je strukturiran kao drama sjećanja. Na najstariji način, prepričavanjem pred publikom, dvoje se odraslih ljudi prisjeća događaja koji i ih je životno odredio, veze kad je ona imala dvanaest, a on četrdeset godina. Pritom manipulira gledateljem, koji se čas priklanja jednom, čas drugom među danas jednakima, a nekad potpuno različitima.

Moralistički dio u svakom gledatelju uvijek će smatrati njegovu kaznu opravdanom, a njezinu privrženost tek konstruktom nalik štokholmskom  sindromu, ili traumatiziranoj nerazvijenoj psihi. Unatoč tome, ostaje ona mala mogućnost da je djevojčica s «neuobičajeno zrelim žudnjama» ipak možda znala što želi, i da je s tom odlukom bila voljna živjeti. Međusobno verbalno traženje istine u prošlosti i sjećanju, kao da se sve do samog kraja pita jesu li mogući Romeo i Julija s tolikom razlikom u godinama.

Drukčije od «Kako sam naučila voziti» Paule Vogel ili «Proslave» Thomasa Vinterberga, koji se jednodimenzionalno, ali jednako dramatično, bave temom seksualnog zlostavljanja maloljetnika, Harrowerov tekst zapravo je ispitivanje granica slobode, ali još više ispitivanje granica kazne, jer društvena je stigma žrtve ponekad i teža od krivične odgovornosti i kazne odmjerene počinitelju.

Pritom postavlja i nekoliko teza o prirodi žudnje, ali i o razlozima zbog kojih dolazi do fizičkog kontakta. «Kos» ni u kojem slučaju nije tek opomena, niti moralistički pamflet koji ukazuje na ono što suhi birokratski rječnik naziva zastranjenjima ili nepravilnostima u društvu. S druge strane, nije ni poziv na tribinu gdje stručnjaci psihijatri, psiholozi, sociolozi i ostali znalci opće prakse seciraju neku temu samo da bi što bolje pokazali sebe. Da jest, ne bi ostao intimna drama, nego bi spomenuo i sve mlađe manekenke, te teen ili dječje tržište na koje podjednako grabežljivo, ali u granicama zakona,  računaju i modna, i prehrambena i industrija zabave.

U jednostavnoj režiji Zijaha Sokolovića gubi najprije sam Sokolović kao glumac, iako se fizički izvrsno uklapa u ulogu. Pored Olge Pakalović, kojoj male scene i intimne drame leže bitno bolje od klasike na velikoj pozornici HNK, i njezinog superiornog bijesa i zatomljene želje, za koju ni sama nije sigurna je li još uvijek, ili uopće, prihvatljiva, njegovo je opiranje i pravdanje prihvatljivo samo kad pokušava ostati miran. U svakoj snažnijoj gesti Sokolović pokazuje koliko mu je dijapazon zapravo uzak, a koliko su mu i kazališne i filmske uloge u posljednje vrijeme iste. No, i bez toga, «Kos» je drama koju je teško pokvariti, pa joj se mogu oprostiti i izvedbene nezgrapnosti.

Kao i svaka tajna iz ormara, i ova se pred gledateljima otkriva polako i bolno. Otrcana fraza glasila bi da «Kos» Davida Harrowera postavlja pitanja i ne daje odgovore, jer ispituje i načine nošenja sa stigmom i vlastitom pogrešnom odlukom, zabludom ili jednostavno nesrećom, ali to je ujedno i najbolji opis kvalitetnog dramskog pisma.

Igor Ružić

Pročitajte i ...
Bojan Čićić otvara drugu polovicu Amadea
'Inkontinent TV' - monodrama Ranka Zidarića
Monodrama Ranka Zidarića - adut Scene Amadeo
Scena Amadeo i ove godine ima ambiciozan program
Scena Amadeo ne odustaje od Gornjega grada
'Moja predstava' projekt za djecu s posebnim potrebama
Privatna «Moja predstava» kazališnog projekta Thearto
'Kos' u Gradskom kazalištu Sisak
Ne pedofilija, nego ljubav u Gradskom kazalištu Sisak
Sve što je dobro i pametno - Dražen Šivak

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici