Orfej silazi – Janusz Kica

25.02.2008. Print | Pošalji link

U pristojnoj količini teksta, kojom se pokušava kompenzirati tiha obustava Dramske biblioteke kazališta Gavella, programska knjižica predstave 'Orfej silazi' donosi mnoštvo citata Tennesseeja Williamsa.

Među njima je, nimalo slučajno, i odgovor na pitanje o najvećem uzoru u pjesništvu i drami, i on, u oba slučaja, glasi: Čehov. U popularnoj predodžbi američki tamni genij koji je život proveo u oscilaciji između uspjeha i ne samo kazališne propasti, te uzorni Rus koji je preko dana liječio ljude i gradio im škole, a po noći ostavljao lijek za budućnost u obliku drama i novela, ne mogu biti udaljeniji. Ipak, između njih sličnosti su veće nego razlike. To što se misli da kod Williamsa ljudska slabost, za što je strast samo dobro skovan eufemizam, rezultira katarzom i vriskom, dok kod Čehova uglavnom završi tek kao sneni pogled ili, u najgorem slučaju, ruka podignuta na sebe, nije njihov problem.

'Orfej silazi' je i za sâmog autora bila velika drama, koju dugo nije uspio riješiti, a i konačni je rezultat prije pokušaj iskupljenja i odavanja počasti slavnom uzoru, nego uspješnica na tragu ostalih, bitno poznatijih. Iako postoji i u filmskoj verziji, s Marlonom Brandom u, uvjetno rečeno, naslovnoj ulozi, ona ne ulazi u glavninu opusa, možda upravo i zato što umjesto kratkih i efektnih citata u dijalozima nudi pomalo banalne pjesničke slike. Iako u Williamsovom 'Orfeju' nema tragova seksualne transgresije, kao u 'Iznenada prošlog ljeta', ostalih mu motiva ne manjka: od seksualne nezasitnosti, nepisanih fašistoidnih pravila života provincije do emocionalne, pa i ekonomske ovisnosti i posljedičnog dugotrajnog potiskivanja žudnje. Unatoč brojnim legendarnim ekranizacijama, Williamsa je, ali bez njega, najbolje opisao film 'Ponoć u vrtu dobra i zla', a reći za predstavu da podsjeća na to remek-djelo popriličan je kompliment.

Janusz Kica sklon je režijama koje opisuju prije nego što konkretno govore, jer njegove su intervencije uvijek asocijativne i gotovo nikad izravne. Upravo zato, u susretu s tekstovima koji ne nude konkretizaciju niti uzorni finale, ta meka režija ostaje neprimjetna toliko da sama traži neki dodatni izraz u scenografiji, glazbi ili nekom trećem površinskom efektu. No, u suretu s predodžbom o komadima Tennesseeja Williamsa, Kici su se karte poklopile, jer 'Orfej silazi' nije tipični Williams i inzistiranje na scenski eksplicitnoj strasti samo bi mu odmoglo. Umjesto toga, redatelj ga je utišao i dobio predstavu od dva i pol sata koja gledatelja vodi kao film, čemu pogoduje i stilski prilagođena scena studija Numen i izbor glazbe s jazzy intervencijama Tamare Obrovac. Čak je i ubojstvo u tom filmu, kao i u 'Ponoći u vrtu dobra i zla' tek dio, a ne kraj priče, jer protagonisti, ne baš mlada i ne baš zadovoljna žena i pastuh na iznajmljivanje koji to više ne želi biti, u željenoj slici ionako samo smetaju. Provincija američkog Juga ostaje ista kakva je i bila, kao i svaka druga provincija, a težnje, čežnje i eventualna ljubav ionako su samo materijal za još jedan lokalni trač. Slično kao i kod Čehova.

Izvođači su slijedili Kicin plan, i to najprije Anja Šovagović Despot, koja je u zapravo glavnoj ulozi primjetno suzdržanija i time bitno drukčija i bolja nego inače. Iako i dalje vrišti rukama, više to ne čini glasom pa zato ne odudara od ostatka ansambla koji predvodi Sven Medvešek. Unatoč godinama, on je i tipski i fizički upravo idealna podjela za ulogu polusvjesnog, istodobno drčnog i uplašenog Orfeja čiji je silazak u provincijski pakao koban, i svojom prvom ulogom kao član ansambla Gavelle može biti zadovoljan. Uz Ivicu Vidovića kao negativca i Biserku Ipšu, koja je dokazala da ne mora igrati samo majke i bake, te Borisa Festinija, koji je na sceni magičan čak i kad nije u takvoj ulozi, ovom predstavom je profitirao i ansambl.

Iako nije eksplicitno suvremen, niti eskapistički bajkovit, a nije ni skraćena obrada lektire, 'Orfej silazi' dokaz je da se tekst majstora, čak i kad nije najbolji ili najpoznatiji, uvijek može prevesti u kazališni jezik, pa makar on imao i retro naglasak. Uostalom, predstava koja i nije više od dosljedno ispričane priče, i koja priznaje jedino klišeje koje sama prepoznaje, danas je rijetkost koju ponekad treba cijeniti.

Igor Ružić

Pročitajte i ...
Dama s kamelijama - Derek Deane

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici