Arijadna na Naxosu - Marjana Krajač

28.02.2008. Print | Pošalji link

Suvremenoplesne produkcije, sve kvalitetnijim kodiranjem značenja i proizvodnjom novih, širinom referenci i mogućnostima interpretacija, već odavno nisu osuđene tek na takozvanu stručnu publiku.

«Arijadna na Naxosu» Marjane Krajač i njezinog koreografskog laboratorija Sodaberg jedna je, može se reći i ponovno, od takvih. Na temelju istoimene opere Richarda Straussa, predstava ipak nije oživljavanje opere plesnim sredstvima, ili posezanje za antičkom temom u nedostatku novih, nego sočan komentar sadašnjosti kojem je opera tek prijelazno ili prijevozno sredstvo. «Arijadna» tako prvenstveno radi na metodičnom iritiranju, kako osjetila, kakofonijom i plesnim ili scenskim slikama, ali i posljedičnom mentalnom naporu u povezivanju raznorodnih signala. Uz Straussovu glazbu koja para uši, supostavljenu šlagerima kao što je «Quando, quando, quando», ona krši već uspostavljena pravila takozvanog «izlaska iz plesa». Kad izvođačicama dozvoljava govor, to je govor opstrukcije plesnog izraza, a ne njegove podrške ili potenciranja emotivnog stanja. Video, iako je riječ o dokumentarcu koji prati nastanak produkcije «Arijadne na Naxosu» u njujorškom Metropolitanu, također nadilazi dokumentarnu ili vizualnu funkciju jer je prije svega dokaz o nevidljivom radu koji stoji iza svake umjetničke prakse.

Najiritantniji dio predstave onaj je kad jedna od izvođačica uzima mikrofon i pozu prezenterice, miješajući nekoliko prepoznatljivih uloga. Kao što znaju svi koji su barem jednom popustili i odazvali se anketi, promociji, prezentaciji i sličnom, najčešće iz altruizma, u takvoj situaciji nema nazad jer riječ je zapravo o ucjeni. Navodno dijaloška situacija, koja to nije jer publika može jedino klimati glavom, pokazuje da viši stupnjevi komunikacije nisu potrebni u medijatiziranom svijetu bez povratne informacije, osim one na financijskom izvješću koja je pak redovito u zbroju negativna na strani šutljivijih.

Predstavljanje najobičnije pegle ispunjeno je kvaziempatijom, brigom za potencijalnog klijenta i njegove tjelesne i kulturne potrebe. U usporedbi s prodavačicom, koja je ujedno ljubiteljica opere i ekspert za aromaterapiju i masažu, Paris Hilton, svojevrsni zaštitni znak ove predstave, dolazi kao blagoslov. Iako čita «Umijeće ratovanja», doduše ne i «Umijeće ratovanja za poduzetnike», barem šuti.

Obraćanje publici tek je dio strategijskih koraka kojima «Arijadna na Naxosu», postavlja  gledatelja u položaj konzumenta i pokušava ga  osvijestiti, iako ne i uvjeriti da je novac potrošen na ulaznicu eventualno bačen. Igra se pogledom i percepcijom, i uvijek iznova dokazuje da je u svijetu miješanih signala i simbola, pojedinac sam sebi najveći neprijatelj, ili da ga barem takvim čini njegova površna svijest i lako zapaljiva percepcija. Pokušaj koncentracije kratkog je daha, a intelektualnog uvida još i kraćeg. Kao što je lakše izabrati televizijski kanal s domaćom sapunicom ili američkim sitcomom, tako je i «Quando, quando, quando» zapravo olakšanje nakon iscrpljujućih arija Richarda Straussa, pogotovo kad se uz njih još treba pratiti koreografiju i koreografske namjere. 

Na tako poništeni koncept plesne predstave kao primarno prezentacije uvježbanosti i ljepote izvođača, jedinstvenim pokretom koji negira uobičajenu estetiku, pristale su Andreja Široki, Kiko Lukčec i Iva Korenčić. Distorzirana tijela suprotstavljena su jednom podignutom na pijedestal, ponovno u funkciji ponude jednostavnijeg, bržeg i lakšeg rješenja. Marjana Krajač pliva između dvije krajnosti i spaja ih očito uživajući u zbunjenim refleksima publike, tematizirajući otpad koji čini naš prirodni, medijski i intelektualni okoliš.

Uvijek na granici pop-kulture, točnije onoga što kultura danas i jest ukoliko se zaborave nepravilni glagoli nekog mrtvog jezika, ona zapravo i nudi mentalni fitnes, angažiran upravo onoliko koliko je uspješan, bez obzira na eventualno operno predznanje. Utoliko je Marjana Krajač i radikalno plesna autorica, jer intermedijalne poveznice sustavno unosi u ples, a ne tek dodaje plesu. Pritom, zato što mu pristupa kao otvorenoj umjetničkoj formi, a ne tek nizu vježbi, širi granice plesa i čini za njega više od punopravnih sljedbenika struje koja i dalje «želi samo plesati».

Igor Ružić

Pročitajte i ...
Svetvinčenat 2009.
Boškarini i think-dance u Savičenti
Festival plesa i neverbalnog kazališta – 10. put
Tjedan suvremenog plesa 2009. - izvještaj drugi
Konceptualnije ženske snage na Tjednu suvremenog plesa
Istraživački komadi na Tjednu suvremenog plesa
Tekstualno pozicioniranje hrvatskog plesa
Sodabergov „The Book“ ili hrvatski suvremeni ples - osobno
Paris Hilton, piletina i Strauss u &TD-u za Valentinovo
Platforma maldih koreografa

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici