Gostovanje Zvezdara teatra i BDP-a u Gavelli

15.03.2008. Print | Pošalji link

Krajem devedesetih, gostovanja kazališta iz tada još sve manje Jugoslavije u Hrvatskoj su redovito bila slavlja.

Ne toliko kazališta, iako je bilo i takvih, nego volje za normalizacijom onih kulturnih veza koja su razumljivo pukle s prvim topovima. Ponekad im se čak i nepotrebno pripisivalo značenja, sve u cilju bržeg popravljanja stanja među jezicima i kulturama koje se razumiju iako su postali malo udaljeniji. Danas su se vremena ipak malo promijenila, pa su i gostovanja takvog tipa, iako i dalje izazivaju pojačanu pozornost publike, postala dio kulturne razmjene kakvu Hrvatska ima i s ostalim zemljama iz regije. Kad već više nema tako snažnog naboja, gostovanja kazališta iz Srbije, točnije uglavnom iz Beograda, danas je sve lakše i sve teže gledati - lakše zato što domaća publika više nema potrebu za ustajanjem tijekom aplauza, a teže zato što svakim novim polako pada ionako ovdje samostvoreni mit o toliko boljem kazalištu susjeda. Drugim riječima, prepoznavanje lica s ekrana na pozornici više nije jedini jamac uspjeha.

U dva tjedna ožujka Dramsko kazalište Gavella pohodili su dobro znana Zvezdara Teatar, ali i  Beogradsko dramsko pozorište, i to s komadom Elfriede Jelinek «Mala trilogija smrti» u režiji Nebojše Bradića. Austrijsku uglavnom nepročitanu i još češće neshvaćenu nobelovku domaći repertoari izbjegavaju, a da je možda i bolje tako pokazuje i ova predstava. Redatelj koji naginje klasici i adaptacijama proze, pa je najviše uspjeha imao s Pekićem, Selimovićem i Andrićem, a u ovo posljednje se uvjerila i zagrebačka publika preko «Proklete avlije», Elfriede Jelinek je jednostavno promašio. Dok ona iz nasljeđa vuče izuzetno zamršene niti kojima citatno ali netransparentno kritizira i kazališnu i političku suvremenost, režija inzistira na sasvim drukčijim nazorima. Struktura mizanscena s muškim i ženskim korom, te protagonistom i pripovjedačem, tako tek iznose osnovne postavke predloška umjesto da rade na raščišćavanju teksta koji se i sam dovoljno opire interpretaciji. Tri spojene priče na tragu «Mefista» Klausa Manna, «Medeje» i «Woyzecka», zapletene na način kako to zna samo Elfriede Jelinek, u konačnici gledatelja pretvaraju u slušatelja, što, unatoč hrabrosti redatelja, govori prije o njegovom neuspjehu.

«Doktor Šuster» Dušana Kovačevića bitno je lakši, ali ne i bulevarsko-vodviljski zadatak, pogotovo kad se režije, po običaju, prihvatio autor. No, to više nije onaj rukopis koji je vječnu  regionalnu slavu zaradio «Radovanom Trećim»,  «Balkanskim špijunom» ili «Maratoncima». S izuzetkom «Larija Tompsona», koji je metakazališnim slogom zbunio zagrebačku publiku prošli put, Kovačević se sad pokazuje ponovno kao autor svakodnevnih zapleta s neugodno nerealnim pomakom koji je ujedno izvor satire, ponekad i kritike, ali uvijek humora na granici apsurda. «Doktor Šuster» ima sve to, ali utišano, jer ipak je riječ o posljednjim danima ljudi koji se pred kraj života vraćaju u mladost. Čine to zbog senilnosti, a djelomično i namjerno pa čak i, iako paradoksalno zvuči, svjesno, jer je svijet postao drukčiji, grublji i još manje razumljiv. Za ljubitelje populističkog Kovačevića Miodrag Krivokapić igra korumpiranog policajca koji je istodobno i preglasni mafijaš i bivši student filozofije, dok sjetnu stranu komada sa suzdržanom lakoćom odrađuje Petar Kralj. Jelisaveta Sablić treći je dio glumačkog mamca ove predstave, svojevrsna je spojnica između njih, kao groteskna karikatura i kao brižna ali ne više sasvim «svoja» sestra naslovnog antijunaka. Ukupno, topla ljudska priča u konvencionalnoj režiji, s nekoliko bitnih zaključaka ali ne i nezaboravno duhovitih replika, smješta Dušana Kovačevića u realniju kategoriju od one gotovo mitske.

Nakon prvih iskoraka i nakon prošlogodišnje reprezentacije Ateljea 212 u ZKM-u, srpska  gostovanja u Gavelli danas dokazuju da je normalizacija završena, te da je i u Beogradu, kao i u Zagrebu, kazalište ponekad i promašaj, a ponekad i tek podgrijana stara slava. To, naravno, ne znači da gostovati ne treba, nego samo da predstave koje idu na put treba pažljivije birati.

Igor Ružić

Pročitajte i ...
Pijanistica - Dario Harjaček
Lydie Salvayre - književnica koja se inspirira iskustvom vlastite psihijatrijske prakse
Gostovanja na Gavellinim večerima
Scena Amadeo i ove godine ima ambiciozan program
Scena Amadeo ne odustaje od Gornjega grada
Park - Janosz Sikora
Dani satire - deja vu
Ana Lederer

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici