Jebote kolko nas ima - Franka Perković

19.03.2008. Print | Pošalji link

Kad je postavljao Gogoljevog «Revizora»,  Krešimir Dolenčić na svaku je eventualnu mogućnost aktualizacije i kontekstualizacije tog klasika odgovarao jednostavno.

Tvrdio je da publici probleme ne treba crtati, jer čim se spomene korumpirani liječnik, priglupi školski ravnatelj i nekompetentni gradski vijećnik, svakom inteligentnom gledatelju padne na pamet barem pet primjera iz hrvatske zbilje. Mediji su ih svakodnevno puni, pa opet pobjeđuju na izborima, nose im se omotnice s novcem, i piše im se u nadi se da će kanalizacija biti popravljena prije ljetnih vrućina.

Palež, grabež, kamatarenje, mito i korupcija, laži i varanje, ozračje je tranzicijskog društva o kojem piše Nina Mitrović u svojem najnovijem komadu «Jebote, kolko nas ima!». Iako stara poslovica kaže da nema nevinih, autorica poznata po nesmiljenom iako plošnom odnosu prema zbilji uvjerena je da nevinih ipak ima, ali su ili bolesni ili im je sudbina, a još više društvo, namijenila ulogu žrtve. Doslovno, i preneseno.

«Jebote, koliko nas ima!» u Satiričkom je kazalištu Kerempuh postavila Franka Perković, vjerojatno najprije da bi samoj sebi dokazala kako se može nositi s odrednicama tog kazališta i zadanostima njegovog repertoara. Nina Mitrović to je već obavila, i s lakoćom piše relativno jednostavne, publici dovoljno zanimljive i prepoznatljive zaplete. Ovoga puta riječ je o komadu koji u policijsku stanicu postavlja nekoliko tipova građanina «domaćeg i poštenog» – lažnog branitelja, Bad Blue Boya, bespravnog graditelja i prevaranta. Prepoznaje ih svjedokinja koja bi prije trebala biti s njima nego iza stakla, dok im pravdu treba skrojiti policajac koji se slaže s Maršalovim naputkom da se zakona ne treba držati kao pijan plota. Svaki inteligentni gledatelj te likove prepoznaje, a takve situacije vidi i prije nego što se dogode, pa čemu onda predstava?

Nina Mitrović je dala svoj specifičan odgovor na to pitanje, jer njezin tekst ipak nije baš uobičajeni kerempuhovski vodvilj koji je umislio da je satira. No, tragičan kraj i njegov medijskomanipulacijski obrat, koji bi u drukčijoj konstelaciji imali nešto od katarzičnog učinka, u Kerempuhu završavaju kao groteska kojoj je namjera tek zabaviti. To je samo jedan od bitnih simptoma repertoara tog kazališta koje je satiru iz imena uspjelo umekšati do specifičnog žanra, od kojeg onda ne može ni samo pobjeći. Kerempuh zato nije satiričko kazalište po svojem programu, nego samo po nazivu. Umjesto otrežnjujućeg prigovora vlasti, on povlađuje, jer zna da se tako bolje prolazi, a i publika bolje reagira kad joj se ponudi gotovo rješenje, u stilu «svi su oni jednaki», ili kao kod Nine Mitrović «svi smo mi kriminalci». Kad je cijela predstava ostvarena u tom stilu, kad su likovi i njihove životne priče, mentaliteti i zločini, tek dnevni zbroj rubrike «Život» i «Crna kronika», ni konačni rezultat, čak i kad je kvalitetno zamišljen, ne može djelovati drukčije. «Jebote, kolko nas ima!» tekst je s nešto većim potencijalom, iz kojeg se moglo izvući zaključke i malo dublje od ciničnog citiranja navijačkog slogana.

Ni glumački predstava ne očarava, jer nema čime – Hrvoje Kečkeš, Mario Mirković i Željko Koenigsknecht ponovno su ono što jesu u svakoj predstavi. Prvi ionako bolje funkcionira na malom ekranu, drugi, unatoč ekspresivnoj gesti, nikako da ulogama doda i nešto svoje, ili barem različito, dok navodna legenda hrvatskog kazališnog humora polako gubi glas igrajući u svakoj Kerempuhovoj produkciji. Pored tek obrisa koje je umjesto uloge ponudila Nina Erak-Svrtan, najzanimljivija je ženska glumačka kreacija, ali i fizička transformacija, ona Anite Matić-Delić, oko koje se moglo izgraditi cijeli paralelni zaplet. S obzirom da Borka Perića u Kerempuhu ne znaju iskoristiti, najbolju je pak mušku ulogu u predstavi ostavio Filip Juričić kao BBB-ovac, jak na jeziku koliko i brz na šakama. 

Ukoliko je zaista namjera, iako pomalo naivna, bila pokazati naličje društva, ova predstava, garnirana slabim songovima tandema Mario Mirković-Dražen Ferenčina, tek ponavlja naučeno. «Metastaze» su barem pokušale publici zaustaviti smijeh pokojim šokirajućim prizorom gotovo zbiljske brutalnosti. «Jebote, kolko nas ima!» kao da ne želi niti toliko.

Igor Ružić

Pročitajte i ...
Brana - Mateja Koležnik
Raj iz drugog ugla - Mario Vargas Llosa
Igor Kordej predstavio 'Srce bitaka'
Rovovsko ratovanje u 'Srcu bitaka' Igora Kordeja
Mećava - Aleksandar Ogarjov

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici