Najbolja juha! Najbolja juha! - Rene Medvešek

02.04.2008. Print | Pošalji link

Nova predstava Zagrebačkog kazališta mladih, «Najbolja juha! Najbolja juha!», već se nakon druge reprize najavljuje kao hit.

Iako je to medijska strategija, jer nakon dovoljno ponavljanja bilo koja tvrdnja postaje istinita, hitoidnost ovog projekta Renea Medvešeka dvostruko je upitna. Takva je i želja za uspjehom iste, ali zato što se uspjeh mjeri jedino brojem prodanih ulaznica, on će baš zato ovoga puta možda izostati. Naravno, neopravdano.

«Najbolja juha! Najbolja juha!» nastala je prema razgovorima koje je za potrebe dokumentarnog filma o slikaru, filmašu i jednostavno umjetniku Vladi Kristlu, vodila povjesničarka umjetnosti Ana Marija Habjan, objavljenima u knjizi «Umjetnik otpora». Nevjerojatno štivo, prepisano kako je izgovoreno na agramerskoj kajkavštini, uvid je u rad tamne zvijezde hrvatske likovne umjetnosti druge polovice dvadesetog stoljeća, autora čije je djelo bilo nemoguće kao i narav. Vlado Kristl bio je anarhist bez manifesta, koji je umjetnost shvaćao kao razaranje svakog sustava i trajno problematiziranje baš svake ustaljenosti i pravila,  kako u umjetnosti tako i izvan nje.

Predstava ne polemizira s Kristlovim stavovima, nego ih pokušava ilustrirati, približiti i donekle objasniti. Nepouzdani pripovjedač, snažan u uglavnom ironičnoj afirmaciji sebe, te snažnoj kritici gotovo svakog i svega drugog, jednako je zavodljiv u svojoj životnoj ispovijedi, onoliko koliko joj se može vjerovati. Čak i bez robovanja Indijancima čileanskih bespuća, ili pokušajem osnivanja Katedre za izradu okvira za slike na hamburškoj likovnoj akademiji, Kristl je lik kojem treba vjerovati najprije kao vizionaru, a ne pripovjedaču, ili ispovjedniku i skrušenom moralizatoru. Iznimna biografija potkrijepljena naknadnom pameću, koju Kristl sigurno ne bi tako nazvao, priča je koja je čekala svoju realizaciju, ali Medvešek ipak nije napravio tek biografsku predstavu. Prije autobiografsku, s obzirom da je ponovno stao na scenu, i da svim kazališnim znakovima u završnom monologu miješa svoju ulogu redatelja i autora predstave s Kristlovim izvornim iskazom.

Kao neka vrsta kućnog ZKM-ovog redatelja, Medvešek jest pripadnik srednje struje, ali je njezino središte malo autorski izmaknuo, i od svojih režija napravio brend, sa kojim i nije baš siguran što da radi. Dok su se drugi glumci-redatelji pomalo ispuhali, ili čekaju neki novi val, on se odlučio mučiti pokušavajući razvrgnuti sustav, onu mehaniku o kojoj Krist često govori i koju mrzi iz dna duše. Istodobno Medvešek, kao i većina ostalih, nespremnih na egzistencijalne ustupke većih razmjera, u tom sustavu funkcionira. I pritom je, sa sigurno manje rizika ili autodestruktivne Kristlove maničnosti, ipak uspio predstaviti onaj osnovni problem sustava i bivanja u njemu ili izvan njega, zbog kojeg je Kristl i danas jednako zanimljiv, kao autor i kao sugovornik.

Medvešek se još nije riješio potrebe za lijepim slikama, onima koje će se svakome svidjeti, iako je njihova količina u ovoj predstavi bitno smanjena. Nedostaje i već opjevane zaigranosti, svojevrsnog zaštitnog znaka Medvešekovih predstava, pa «Najbolja juha! Najbolja juha!» čak i kad pokušava gegom stvoriti humor, on ostaje zarobljen u zbilji na koju pokušava odgovoriti. Nemoguć spoj, na tragu Kristlovog životopisa i ispovijedi, rezultira predstavom smanjenog intenziteta, ansambla kojim ne dominiraju uobičajene zvijezde nego Marica Vidušić i Milivoj Beader, i njezina poruka nije lako čitljiva kao prije. Autorski iskorak u tom smislu treba cijeniti, čak i kad se sam sa sobom više ne može pomiriti. Drugim riječima, znajući da ne može više istim putem, Medvešek ne želi krenuti niti u novokazališno negiranje kazališne slike, jer to bi bila ona postmoderna o kojoj vjerojatno misli isto što i Kristl. Zato predstava završava antiklimaksom koji iscrpljuje iako je vrijedan pažnje. Na muke obojice umjetnika, i ispovjedanog Kristla i Medvešeka koji se razotkriva ne samo skidajući masku medvjeda koji odbija plesati po tuđoj zapovijedi, najbolji odgovor daje publika kojoj se ne da čekati pravi kraj. Baš zato što je uvijek lakše nasmijati, nakon toga ugasiti svjetlo i slušati ovacije, «Najbolja juha! Najbolja juha!»  najautentičniji je i najproblematičniji rad Renea Medvešeka. Možda i zato što su Kristlove muke ipak zanimljivije od onih Svetog Franje Asiškog.

Igor Ružić

Pročitajte i ...
Kazalište - godišnji pregled 2008.
Publika za posebne namjene ili predstava u predstavi
Publika za posebne namjene intenzivno gleda i sudjeluje
Najbolja juha! Najbolja juha!
Vlado Kristl + Rene Medvešek = Najbolja juha!

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici