Naš čovjek na terenu - Robert Perišić

23.04.2008. Print | Pošalji link

Cijela stvar je izgledala kao scena iz romana «Naš čovjek na terenu» Roberta Perišića...

Moćna medijska korporacija organizirala je dodjelu književnih nagrada, te sastavila žirije u kojima sjedi više od pola njenih stalnih ili povremenih suradnika, a nagrade su također otišle u ruke zaposlenika. U svemu tome big business laureat za prozu, inače književni kritičar korporacijinog tjednika, osjeća se pomalo neugodno, iliti «suzdržano» kako je opisan u prigodnom članku. I slikovni dokazi odaju isti dojam, jer mladi prozaik ne uspijeva iscijediti iskren osmijeh unatoč činjenici da je upravo postao bogatiji za 50 tisuća kuna, ako mu već nagrada sama po sebi ništa ne znači. Ono što muči nagrađenog prozaika opisano je u Perišićevom romanesknom prvijencu, a to je, između ostaloga, prodaja, ako već ne izdaja, rokerskih ideala iz mladosti, te mirenje sa životom koji podrazumijeva i prelaženje na drugu stranu, koju je ponekad teško razaznati, ali se zato definitivno uvijek osjeća da nije ona prava.

Ironija sudbine u ovom slučaju jest da je prebjeg nitko drugi nego Robert Perišić, kolumnist Globusa i dobitnik nagrade Jutarnjeg lista, i to za roman koji, ponekad satirički a većinom melankolično poraženo, bavi trenutnim stanjem duha i stvari u Zagrebu. Iako je «Naš čovjek na terenu» svojim najvećim dijelom smješten u pet dana proljeća 2003. godine, kada Amerika počinje sa svojom invazijom na Irak. Perišić mnoge stvari koje su se 2003. godine činile usputnima dijagnosticira kao novonastale trajne kategorije naše tranzicije, kao što je, uostalom, i nagrada Jutarnjeg lista. Ono što je kod Perišića fascinantno, tim više jer u hrvatskoj prozi takvih primjera puno nema, s obzirom na njenu usmjerenost na lokalizam, oličen u SHS, NDH, SFRJ, EU, NATO ili kojem već akronimu, jest činjenica da on u nekoliko logičnih koraka u jednu priču spaja Sinj, Zagreb, Washington i Bagdad, pokazujući u svojoj prozi koliko smo već dio globalnog sela.

Ako je u komunizmu rad čovjeka stvorio, u kapitalizmu se može birati između toga da ga obogati ili uništi, kao što je na kraju došao glave i novinaru Tinu, Perišićevom glavnom liku. Uništenje dolazi zahvaljujući rudimentima zavičajnosti kojih je Tin svjestan, ali im ne može pobjeći, pa kao dopisnika u Irak šalje svojeg dalekog rođaka, inače veterana Domovinskog rata, a samim tim i PTSP-ovca, koji u Mezopotamiji poludi i umjesto članaka mu počne slati svoja u tok svijesti zapakirana razmišljanja o životu i svijetu. Ti mailovi s druge strane razuma, u kojima ima više lucidnosti nego u raznim društveno-prihvatljivim stavovima ostalih likova, ujedno su i prozni vrhunac «Našeg čovjeka na terenu», autonomni tekstovi u kojima Perišić napušta svoj škrti stvarnosni stil i razmahuje se do zavidih visina.

Njegov tematski iskorak u okvirima aktualne hrvatske književnosti zapravo je revolucionaran, ali ga ne prati jednako revolucionarna realizacija. Ili je možda bilo previše očekivati i bujicu proze koja će impresionirati jednako poput desetine detalja i događaja kojima Perišić pridaje pažnju, od funkcioniranja medija, preko društvenih rituala pa sve do novovjekih antiglobalističkih akcija kao što je flashmob? Isto tako, u «Našem čovjeku na terenu» defilira dvadesetak likova, no osim glavnog, samo se jedan, njegov najbolji prijatelj, čini kao čovjek od krvi i mesa, dok su ostali najvećim dijelom podebljani stereotipi, pa je i Tinova djevojka, glavni ženski lik, ograničena muškom percepcijom pripovjedača. «Naš čovjek na terenu» društveni je roman, na tragu «Lomače taština» ili «Linije ljepote», čije su ideje definirajuće za određenu epohu. U sukobu između intimnog i društvenog novinar Tin u jednom trenutku gubi godinama pažljivo građen život, dok pisac Perišić gubi jačinu svoje priče, na kraju je svodeći prvenstveno na ljubavnu.

Ambivalentnost koju Perišić osjeća prema svojem društvenom položaju obilježava svaku stranicu ovog romana, pa i ne čudi ako se ljubav uzima kao zadnja slamka spasa. A njegova društvena, pa i književna, pozicija je takva da je Robert Perišić i naš čovjek na njihovom terenu, ali i njihov na našem. Valjda je dvostruki agent.

Gordan Duhaček

Pročitajte i ...
April u Berlinu - Daša Drndić
Pero Kvesić traži izdavače
U pripremi nova reizdanja knjiga Pere Kvesića
'Sjaj epohe' Borivoja Radakovića ne gubi sjaj niti nakon 20 godina
'Sjaj epohe' dvadeset godina kasnije
Tko koga vodi u Leipzig?
Tko bi gori, sad je doli ili hrvatski nastup u Leipzigu
Dalibor Matanić
Sandorf - agencija koja pisce iz regije zastupa u bijelom svijetu
Sandorf - prva domaća književna agencija

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici