Raj iz drugog ugla - Mario Vargas Llosa

17.05.2008. Print | Pošalji link

U usporedbi s Paulom Gauguinom, slavnim slikarom koji je otišao na Tahiti kako bi našao sebe, stanovita Flora Tristan se na prvi pogled čini kao nitko i ništa.

To ne iznenađuje, jer se burni životi poznatih umjetnika uvijek čine zanimljivijim od svakodnevnih drama raznih gogoljevih «Akakija Akakijeviča», no s gospođom Tristan stvari ipak stoje nešto drukčije, i nimalo gogoljevski. Ona ne samo da je Gauguinova  baka, nego je i žena fascinantne biografije, nedovoljno osvijetljene sve do tek relativno novog, ali na hrvatski nedavno prevedenog romana najpoznatijeg peruanskog književnika Marija Vargasa Llose «Raj iza drugog ugla».

Tristan je bila nezakonita kći iz bogate obitelji, puna prijezira za svojeg nametnutog supruga i za eventualne intimnosti s njim, ali ipak ne jedna od brojnih konzervativnih vještica kakvih je književnost puna. Naprotiv, Flora Tristan je ostavila obitelj kako bi se borila za prava radnika i žena, postavši tako jednom od prvoborkinja feminizma, početkom devetnaestog stoljeća. Tada zapravo feminizma nije ni bilo, te se žena koja nema želju za karijerom domaćice, mogla u svojem izboru - koji se percipirao kao pobuna protiv svih društvenih konvencija - osloniti samo na unutarnji osjećaj za ispravno, u nekim trenucima možda još i na zvjezdano nebo iznad.

Llosin roman, koji naizmjenično prati sudbinu Flore Tristan i njezinoga razmetnog unuka, najviše oživljava u tim trenucima pobune, kojoj često i ne prethodi racionalna artikulacija motiva. Supostavljanje Gauguina i Flore Tristan u «Raju iza drugog ugla» funkcionira na konstrukcijskoj razini priče, no zbog općepoznatosti slikareve biografije veću fascinaciju sa sobom nose dijelovi posvećeni njegovoj baki, ženskom liku koji i nije toliko uobičajen za Llosin prozni opus. Kod njega su dosad žene u pravilu bile mistificirane s pozicije ljubavi ali i blagog mačizma, dok je Flora žena izvan svog vremena, u čemu istovremeno leži njezina veličina i tragedija.

Primjetna je i distanca koju autor ima prema Gauguinu, stvarajući od njega kompleksan lik s proturječnim težnjama, ali nikada ulazeći u njega toliko da čitatelj zaboravi o kome je riječ. Teret slave se tako u «Raju iza drugog ugla» ispostavlja kao prepreka izvan autorovih mogućnosti, s obzirom da Llosa ne transcendira činjenicu kako mu je jedan od dva glavna lika proslavljeni umjetnik. Naravno, time se, idejno gledano, itekako koristi, objašnjavajući letargiju mašte koju konvencionalni građanski život stvara, bez obzira je li riječ o protofeministici ili razbarušenom likovnom umjetniku. Zajednička crta iskakanja iz unaprijed zadanih okvira koju baka i unuk dijele, nije, nažalost, podebljana njihovom izravnom vezom, pa se njihove paralelne priče ne spajaju u neodvojivu cjelinu, niti do kraja nadopunjavaju.

Jasno je zašto Llosa bira ova dva lika za svoju analizu pobune pojedinca, jer njihova rodbinska povezanost sama po sebi nudi dobar temelj. Međutim, niti je Flora Tristan svojim ponašanjem anticipacija Gauguinovog ostavljanja udobne pozicije burzovnog mešetara u Kopenhagenu, a kasnije i brojne obitelji, niti mu je ona za sve to inspiracija. Na kraju njih dvoje najviše povezuje potreba za neprihvaćanjem životnih zadanosti nego bilo kakva osobna bliskost ili naklonost.

Svi spomenuti prigovori na «Raj iza drugog ugla» kao romanesknu cjelinu ne prelaze granicu koja dijeli uspjeh od neuspjeha, jer Llosin elegantni stil, bogat u jednostavnosti, i dalje oduševljava. Također, njegova simpatija za ovo dvoje ponekad izgubljenih tragača za ezoteričnom utopijom, što je bila velika fascinacija predmarksističkog vremena, omogućava čitatelju zaljubljivanje u ekscentričnu baku i ništa manje slikovitog unuka.

Iako «Raj iza drugoga ugla» nije vrhunac Llosina književnog opusa, riječ je o još jednom pokazatelju da u vječnoj dvojbi latinoameričke književnosti, a ta je Marquez ili Borghes, odgovor treba biti Mario Vargas Llosa. On je oslobođen ideološke kompromitacije koja prati dvojicu spomenutih, a s druge strane predstavlja ujedinitelja najboljeg iz folklora magičnog realizma i eruditskih poigravanja sa stvarnošću. «Raj iza drugog ugla» u sebi sadrži najbolje iz ta dva književna svijeta, pa čak i onda kada se sve međusobno ne poklopi savršeno.

Gordan Duhaček

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici