Tri - Drago Glamuzina

05.06.2008. Print | Pošalji link

Sperma, sluz, ševa i drkanje kao tjelesne manifestacije ljubavi nailaze na prominentan tretman u proznom prvijencu hvaljenog pjesnika i urednika Drage Glamuzine.

«Tri» je roman o neobičnom ljubavnom trokutu dvije žene i jednoga muškarca, a njihovi odnosi sastoje se, barem kako je u knjizi opisano, od dva aspekta. Prvi su već spomenute izlučevine kao rezultat tjelesnih aktivnosti, a drugi je patološka opsesivnost sva tri lika, s time da svaki od njih ima svoje zasebno područje poremećaja. Hana je bolesno ljubomorna i općenito histerična, Sandra je posesivna iako se pokušava postaviti liberalno, dok je glavni lik ovog romana pisanog u prvom licu zapravo balkanski potentna muškarčina s arty glazurom Filozofskog fakulteta.

Je li «Tri» autobiografski roman ili ne u konačnici je nevažno, iako Glamuzina forsira takav dojam, napominjući kako sve što se događa njegov glavni lik pretače u prozu, odnosno da je ono što čitamo svojevrstan transkript piščeve prošlosti. U tom trokutu sve se ionako gleda iz perspektive pripovjedača: dvije žene su, po potrebi, ili seksualni objekti koje treba dovesti do orgazma, iako je taj dio vođenja ljubavi rijetko spominjan u «Tri», ili pasivno agresivne furije, koje svojeg mužjaka teroriziraju na razne načine, od demoliranja stana do pažljivo formuliranih, ubojitih komentara. Troje iz naslova međusobno se muče, zlostavljaju, lažu i varaju, a sve to je, ako je vjerovati Glamuzini, prava ljubav. Naravno, u toj tezi nema ništa pogrešno, jer ljubav nije niti mora biti čista i skladna, nego često jest dugo putovanje u noć, međutim, u «Tri» od čitave drame, a ima je doslovno na svakoj stranici teksta, ljubav rijetko dođe do izražaja.

Svega se tu može naći kada je riječ o međuljudskim odnosima koji bi trebali biti utemeljeni na ljubavi, ali tog osjećaja, nažalost, najmanje.
No, zato je tu osvježavajuće eksplicitan rječnik koji Glamuzina koristi, nazivajući stvari njihovim pravim imenom. Dinamiku romana određuje njegova postmodernistička autoreferencijalna struktura, pa tako poglavlje zna završiti s napomenom kako se sve do tog trenutka izgovoreno i učinjeno pod hitno ide zapisati. Glamuzina nakon dvadeset poglavlja prelazi u dva spleta pjesama, svaki posvećen jednoj od žena koje glavnom liku istovremeno uništavaju i ispunjavaju život, i tu isporučuje vrhunac romana «Tri», što ne čudi s obzirom na autorove pjesničke korijene. Ipak, te pjesme pisane su u maniri takozvane stvarnosne proze, koju su inaugurirali Tatjana Gromača i Glamuzina sa svojom nagrađivanom zbirkom «Mesari», što znači da u njegovom poetskom izričaju i nakon sedam godina nečega pretjerano novoga nema. Za pozdraviti je i skoro pa potpuni izostanak moraliziranja, koji je rezultat piščeve odluke da svoje likove pokuša što vjernije prikazati, a ne i vrijednosno prokazati kao dobre ili loše ljude. U toj vjernoj slici znaju se zato zalomiti dijelovi teksta koji mogu fascinirati zbog Glamuzinine predanosti u opisivanju koliko daleko pogrešno postavljeni odnosi mogu ljude odvesti, ali sami po sebi, nisu pretjerano zanimljivi za čitanje.

Najbolji primjer toga jest poglavlje naslovljeno «Svađa», gdje se na dvadeset stranica od riječi do riječi opisuje sukob glavnog lika i njegove ljubavnice Hane o tome je li ona odnijela mobitel u kupaonicu ili je cijelo vrijeme bio pored nje na kauču. Činjenica da se njih dvoje oko toga, te svega što u njihovim umovima taj događaj proizvodi, mrcvare do iznemoglosti svakako govori dosta o njihovom psihičkom stanju, dok čitatelju od iscrpnosti opisa preostaje jedino poludjeti zajedno s poremećenim ljubavnicima. Opsesivna ljubav jest strašna, ali ne mora biti takva i za čitanje, za što primjera u svjetskoj književnosti ima više nego dovoljno. Uz «Tri» bi se mogao vezati, recimo, brutalni «Gorki mjesec» Pascala Brucknera, ali u njemu je seks bio uzbudljiv i kada je bio potpuno ponižavajuć, dok se kod Glamuzine rijetko naleti na trenutak istinske erotike. Svi ti kafići, zadnja sjedišta auta, plaže i uredi u kojima se masovno kopulira u «Tri» služe tek kao još jedan primjer psihopatologije naslovnog trokuta, ali ona je poznata već od prvih nekoliko poglavlja ovoga romana.

Repetitivnost događanja još jedan je pokazatelj opsesivnosti glavnih likova, jer oni se uvijek svađaju oko istih stvari i jedni drugima postavljaju iste klopke, uživajući kada se plijen opet ulovi na isti mamac. Psihološko mučenje kao najviši izraz ljubavi zahvalna je tema za roman, ali mučenje čitatelja to ipak nije.

Gordan Duhaček

Pročitajte i ...
'Razbijeni' - stvarna, a ne stvarnosna proza
Roman 'Razbijeni' o otvorenim i gnojnim ranama hrvatske zbilje
Ima li krize među pjesnicima?
Grički dijalog: Sve je u krizi, ali ne i poezija?
Bez srama na Sajam knjiga Leipzig
Dražen Ilinčić i Damir Radić

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici