Oko cucka pa na mala vrata - Hrvoje Šalković

17.07.2008. Print | Pošalji link

Viti Grgiću, glavnom liku trećeg romana Hrvoja Šalkovića, mnogo toga ide na jetra.

Od dvjesto i petnaest stranica «Oko cucka pa na mala vrata», kako je Šalković odlučio nazvati svoje najnovije  djelo, sigurno je pedesetak potrošeno na nabrajanje i detaljno obrazlaganje što sve i zašto Viti Grgiću ide na jetra. Piscu Šalkoviću fraza «ide mi na jetra» očito pak na ista ne ide, s obzirom da je u ovome romanu upotrijebljena bezbroj puta. To nažalost nije i jedina fraza koja se višekratno može susresti u «Cucku», ali ju je teško ne zapamtiti, s obzirom da je, nakon nekog vremena, jasan znak kako će autor sada krenuti u jednu od nategnutih digresija u kojima će pokušati napisati mali esej na zadanu temu, služeći se svakim raspoloživim općim mjestom, stereotipom i narodnom mudrošću. Temu najčešće zadaju novine, jer Vito Grgić, osim što ima osjetljivu jetru, očito je pasionirani čitatelj novina, pa svoje lamentacije skoro pa uvijek započinje s rečenicom «negdje sam pročitao…».

Što je Vito pročitao, čitatelj «Cucka» odmah saznaje, a onda slijedi i njegov stav o tom krucijalnom pitanju, kao što je, na primjer, pozdravljanje bivših partnera na ulici ili kvartovska povezanost ljudi. Ipak, Šalković svoj esejističko-analitički antitalent najviše koristi kada dođe na temu ljubavne prevare, koja, kako kaže, «zaslužuje posebnu analizu», što u praksi znači cijelu stranicu besmislica u kojima čak tri rečenice počinju s «nakon toga». Takve stilske promašaje književni poletarci u većini slučajeva prebole u školskim zadaćnicama, ali to su vjerojatno nevažne sitnice za čovjeka koji s lakoćom u tekstu navodi nepostojeći broj «bilijarda». A sve su to stvari na koje bi savjesniji urednik od Domagoja Podnara upozorio svojeg autora, pa makar on i bio poznati pisac iz hobija Hrvoje Šalković.

Kada dotični nema potrebu kroz glavni lik obznaniti što je negdje pročitao, a da mu ide na jetra, «Oko cucka pa na mala vrata» prezentira priču o četvoro mladih sociologa i prijatelja, čiji životi ne idu nikuda. Kako bi to promijenili, oni odlučuju opljačkati banku i to na Cvjetnom trgu, a jedino što ima više rupa od zapleta ovog kvazi-krimića jest psihologija likova. Svi oni su oštećena roba: Vito je odrastao bez oca, Miju je pak otac tukao, dok je Katolikov mrtav, a Weberov ne živi s obitelji. «Tko je zapravo kriv… ovaj truli sustav, ova žabokrečina na rubu Balkana u kojoj živimo ili smo si ipak najviše krivi sami?», pita se Šalković dubokoumno, ne obazirući se pak na banalne nadimke koje je dao svojim likovima. Katolik se tako zove jer u svakoj prilici moli Zdravo Marijo, što je praksa koju je započeo izvlačeći se, očekivano, iz Vukovara 1991., gdje mu je otac položio život na oltaru domovine. Weber je pak svoj nadimak dobio zahvaljujući poznatom sociologu Maxu Weberu, dok bi Hrvoje Šalković onda trebao nositi nadimak Miro Gavran, jer dotični mu je jedina prava konkurencija u suvremenoj hrvatskoj literarnoj sceni kada je riječ o štancanju.

Jednakom produktivnošću, Šalković već treću godinu za redom abortira roman u vrijeme ljetne sezone godišnjih odmora. «Oko cucka pa na mala vrata» reklamira se kao savršeno ljetno štivo, ali u konačnici se čini kako je ovaj roman ipak teže pročitati nego napisati, jer Šalković nema rečenice koja izgleda kao da se pisac nad njome dvaput zamislio. Sve je na prvu loptu, pa tako Vitu Grgića «toplo jesenje poslijepodne mami u šetnju» ili «dugo, dugo leži na krovu automobila i promatra zvijezde». U svemu tome ipak nedostaje paradigmatska rečenica lošeg pisanja, «bio je lijep i sunčan dan», no autor romana «Oko cucka pa na mala vrata» pobrinuo se da svakom drugom nadoknadi taj kreativni previd.

Treba priznati da je u međuvremenu zgražanje nad književnim radom Hrvoja Šalkovića postalo toliko moderno da ga čak Miljenko Jergović ima potrebu braniti. No, nije problem sa Šalkovićem što se njegova kartonska verzija mogla prije godinu dana susresti u gradu ili što se njegova mesna verzija razgolićava za tabloide kao primjer svepoželjne hrvatske muškosti. Sve je to dio današnje književne industrije, i zato šokira tek one koji su potpuno izvan vremena i prostora. Problem je što ovaj uvjetno rečeno pisac isporučuje nepodnošljivo banalnu, loše napisanu književnost. To je ono što bi trebalo ići na jetra svakome, osim onima kojima je ciroza pojela i jetra i mozak.

Gordan Duhaček

Pročitajte i ...
Književnost - godišnji pregled 2007.
Prodane dušice Denisa Giljevića
Tomislav Čadež
Tomislav Čadež - liječeni katolik
Hrvoje Šalković ne voli zagrebačku malograđanštinu

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici