Don Juan (pripovijeda sam o sebi) – Peter Handke

31.07.2008. Print | Pošalji link

Za razliku od Casanove, koji je iza sebe ostavio nekoliko tomova detaljnih, iako nevjerodostojnih, memoara napisanih pod stare dane, Don Juan niti je postojao, niti je pisao o sebi i svom životu.

Najveći zavodnik svih vremena izmišljeni je lik koji je inspirirao mnoge velike umjetnike, kameleonski se prilagođavajući idejama svojih stvoritelja, ali uvijek ostajući u srži isti, beskrupulozni zavodnik. Don Juanova ljubav neizbježna je nesreća, jer se ne želi samo uvući ženama u krevet, nego i u srce, iako se u njegovom ni jedna od njih nije predugo zadržala. Količina okrutnosti koju bi na kraju svake priče priuštio nevoljno upletenima ispadala je često većom od ljubavi koja je cijelu stvar pokretala.

Takav je Don Juan i u istoimenom romanu austrijskog pisca Petera Handkea, koji ovaj put, kako kaže podnaslov, pripovijeda sam o sebi. Handke je odlučio pružiti priliku Don Juanu za ono što je Casanova imao priliku učiniti sam, a to je objasniti sebe, svoje postupke, osjećaje i, u konačnici, cijeli život, što i ne mora nužno biti povezano s istinom utemeljenom na činjenicama. Handke zna da pamtimo stvari ne onako kako su se dogodile, nego kako ih se želimo sjećati, te da prava istina ponekad govori mnogo manje od laži.

Zato nije iznenađenje što Don Juanovo pripovijedanje o samom sebi, a kroz pero Petera Handkea, izgleda kao staračko podvlačenje crte u kojem nema granica vremena i prostora. Veliki zavodnik nalazi se i u sadašnjosti i prošlosti, putuje od Gruzije do Norveške, a svojeg vjernog slušatelja pronalazi pak u francuskoj provinciji. Na svakom od tih mjesta Don Juan je samo prolaznik, kojega ljubav prema ženama tjera u naručje svake nove koju susretne, a one, bez obzira na različitosti kultura u kojima se nalaze, žele jedno te isto. Razumijevanje i sigurnost, kao nadgradnju ljubavi, ovaj serijski monogamist ne može nikome pružiti, jer sve to traži više obraćanja pažnje na druge kakvo je za egocentrika poput Don Juana nemoguće. On u Handkeovom ukazanju ne obraća pažnju ni na sebe, odlazeći u svojoj priči u asocijativne digresije koje se tiču svega od vođenja ljubavi do kuharskih recepta.

Handkeovi lirski izleti unutar ovog romana služe kao indikator nestalnog karaktera glavnog lika, koji najviše vremena provodi sanjareći, bez obzira na stvarnost slomljenih srca i smrti koju ostavlja iza sebe. Zbog toga je i vremenski okvir romana sveden na sedam dana, jer se više od toga u svojem višestoljetnom razvratničkom pohodu ovaj tužni bonvivan i ne može sjetiti. Ponavljanje djelotvornih obrazaca od cijele je Don Juanove povijesti učinilo jedan veliki tjedan, ili možda tek dan, u kojem se nikada ne dogodi nešto novo, jer on je u međuvremenu doista sve vidio i sve doživio. A u toj situaciji se onda i nema puno za reći.

‘Don Juan (pripovijeda sam o sebi)’, u izdanju Frakture i odličnom prijevodu Borisa Perića, koji je sačuvao poetičnost originalne proze, unutar opusa Petera Handkea ne zauzima jedno od značajnijih mjesta. Na početku karijere Handke je bijesno pljuvao publiku ili zbunjivao, odnosno oduševljavao svojim shizofrenim proznim stilom, a danas, u poznim godinama, njegova je proza uglancana, smirena i pomalo uspavljujuća. Ovakav Don Juan u biti je autorova preslika, jer je i Handke u mladosti žario i palio ženska srca kao romantični ‘enfant terrible’ europske književne scene, dok danas uz kamin ispisuje svoje misli, vjerojatno čuvajući kičmu zaogrnut dekom, baš kao što Don Juan pripovijeda sam o sebi. To da ni jedan nema previše za reći, gorka je ironija ipak prvenstveno za pisca, jer slavni će zavodnik sigurno naći novi način da se reinkarnira u svijetu umjetnosti.

U ‘Don Juanu’ nema mesa na kosturu priče, a i on sam je prilično labav. Handke namjerno ne određuje ništa do kraja, jer takav mu je i glavni lik, svima poznat a neuhvatljiv. Dopuštajući si povremeno izlete u profinjenu ironiju, te vrludajući krhotinama zapleta, zaigran u svojim opisima krajolika i voajerskih avantura, Handkeov tekst teško pronalazi svoje središte, ostajući nedefiniran do zadnje rečenice. U njoj se ironično poziva na konačnu istinu o Don Juanu, sadržanu navodno u prethodnih 140 stranica ovog romana, no svatko tko ga je pročitao zna da ni Handkeu ni njegovom Don Juanu ništa od toga nije na pameti. Obojica se prvenstveno bave sjećanjem, a zbog toga ‘Don Juan (pripovijeda sam o sebi)’ i jest tanka knjižica, roman-utvara o liku koji ne postoji osim kao žudnja, strepnja ili inspiracija drugih.

Gordan Duhaček

Pročitajte i ...
Ivan Lovrenović, suvremeni kroničar Bosne, predstavio dvije knjige
Ivan Lovrenović objavio dvije knjige - 'Sedam dana po Bosni' i 'Katakombe u Varcaru'
Književnost - godišnji pregled 2008.
Izlet Michala Viewegha u ozbiljnu književnost
Koriolan - stup društva
Kurspahić i «Koriolan» u &TD-u: Heroj ili zločinac?
Objavljen 'D'Annunzijev kod' - druga knjiga trilogije 'Krv' Borisa Perića
Boris Perić predstavio svoju knjigu 'D'Annunzijev kod'

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici