Patrola na cesti – Jurica Pavičić

25.09.2008. Print | Pošalji link

Jurica Pavičić, jedan od FAK-ovih drugoboraca, koji je ujedno i multi-tasking novinar, filmski kritičar, scenarist, kolumnist, selektor i, 'last but least', pisac, nedavno je objavio novu zbirku priča u nakladi VBZ-a.

'Patrola na cesti' naslovljena je tako kao posveta poznatoj pjesmi Brucea Springsteena 'Highway Patrolman', no to je tek jedna od brojnih referenci i inspiracija koje Pavičić navodi na stranicama ove knjige. Od deset izabranih priča, koje su nastajale u vremenskom periodu od deset godina, te bi trebale predstavljati i svojevrstan pregled razvoja piščeve autorske poetike i stila, skoro je svaka posvećena nekom velikanu iz svijeta umjetnosti, od Borgesa, preko Bele Tarra pa sve do comba James Joyce - John Huston.

Iz navedenih imena vidi se kako Pavičić ima promišljen ukus kada je riječ o književnim i filmskim autorima, no prava posveta bila bi napisati priče koje se približavaju talentu nabrojanih umjetnika. Nažalost, kada se Pavičićeve priče krenu čitati vidi se da u njima nema ničega što je Joycea ili Raymonda Carvera, još jednog kojemu je posvećen tekst, učinilo velikanima književnosti. Pavičić piše suhoparnim, realističkim stilom, koji na trenutke zna skliznuti u lirično, no baš ti pasaži teksta djeluju najmanje uvjerljivo. Oplemenjivanje stvarnosti u Pavičićevom slučaju se većinom ne uspijeva realizirati, i to ne zbog nedostataka stvarnosti nego umjetnikove mašte.

A stvarnost kojom se Pavičić bavi svakako je zanimljiva: Dalmacija, njen mentalitet, obiteljski i sukobi generacija, te rat i nogomet tematske su odrednice 'Patrole na cesti'. Priča koja otvara zbirku, 'Drugi kat, nebo', fina je minijatura o pogubnosti patrijarhalnog svjetonazora, koju Pavičić priča u prvom licu i iz ženske perspektive, započinjući prizorom gledanja Dnevnika, u kojem se prikazuje rušenje bespravno sagrađene kuće. S medijske Pavičić onda pripovijedanje spušta na ljudsku razinu, u kojoj kćer čovjeka čiju kuću ruše otkriva pozadinu priče, ali i tjeskobne odnose unutar gastarbajterske obitelji u kojoj je otac ujedno i Bog. No, na kraju, kada svoju junakinju suoči s umirućim tiraninom, koji je sve u svojem životu uspio uništiti, ali i dalje ni u čemu ne vidi svoju odgovornost ili, ne daj Bože, krivicu, Pavičić odlučuje izbjeći naturalističku konfrontaciju prema kojoj cijela priča do tada kao da vodi. Radije se izvlači konfuznim unutarnjim monologom junakinje koji implicira kako ni za nju nema spasa od Dalmacije i tradicije. Na sličan način završavaju i neke druge priče, izbjegavajući kulminaciju prema kojoj se zaplet gradi, pa se ponekad čini kao da bi Jurica Pavičić kritički secirao dalmatinski mentalitet, ali pritom skalpelom ne bi zarezao pod kožu ili se suočio s krvlju i drobom koji iz tog trulog tijela inače izlazi.

Temeljna pristojnost smetnja je kada se piše o stvarima koje s pristojnošću ili čak ljudskošću nemaju veze, a uhvatiti se u koštac s primitivizmom nije moguće u svilenim rukavicama. Pavičiću ne nedostaje formalnog obrazovanja o književnosti, s obzirom da je diplomirao istu na zagrebačkom Filozofskom, pa svaku priču zna kompetentno izložiti, ali zato mu nedostaje sirovog talenta da svoje konstrukcije ispuni pamtljivim sadržajem, a kamoli stilom, koji ne odlazi dalje od slobodnijeg novinarskog izvještavanja.

S druge strane, neke priče ulaze u teritorij koji su drugi domaći pisci upečatljivije opisali, pa i zauzeli za sebe, što, primjerice, Pavičićevu 'Opću povijest nogometa (u sedam slika)' čini blijedom kopijom Jergovićevih tekstova iz 'Historijske čitanke' na istu temu. Priča 'Skupljač zmija', blasfemično posvećena velikom Terrenceu Malicku, opisuje Domovinski rat, no svojim građansko umivenim moraliziranjem i psihologiziranjem ne prilazi ni blizu snazi i potresnosti kakve na istu temu inače isporučuje, recimo, Boris Dežulović.

Kod Jurice Pavičića u ulozi pisca nikada nije bilo puno toga što se moglo voljeti, ali ni mrziti, jer on nikada nije nudio materijala koji bi rasplamsao čitateljevu strast. Ravnodušnost, iako ne i dosada, ostaje osnovna emocija koju izaziva 'Patrola na cesti', jer ni jedna priča ne izlazi izvan okvira pažljivo štreberski odrađene vježbe na nekoj radionici kreativnog pisanja.

Gordan Duhaček

Pročitajte i ...
Priče o pohlepi i siromaštvu na ovogodišnjem Motovun film festivalu
Motovun 2009. u znaku recesije i siromaštva
Kratka povijest hrvatskog filma u knjizi
Ivo Škrabalo - Hrvatska filmska povijest ukratko
Renato Baretić

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici