Bdjenje - Kruno Čudina

03.12.2008. Print | Pošalji link

Uvezivanje pisaca u književne pokrete, kao i pripadajući im manifesti, često su uspješan način oživljavanja učmale književne scene.

Dovoljno je sjetiti se nadrealista ili, u domaćoj varijanti FAK-ovaca, koji su se, doduše, povezali interesno, ali ne i ideološki, kao primjera kako dobro osmišljen književni pokret može ostaviti traga i među nadolazećim generacijama. Naravno, ima i onih koji naprave sve što je potrebno za utemeljenje pokreta, a tu su, primjerice, zajednička filozofija umjetnosti objedinjena u manifest, te objavljivanje reprezentativne zbirke, ali trajniji rezultat ipak izostaje.

Jedan od takvih je i mrtvorođeni hrvatski eventualizam, koji se prije koju godinu oglasio zbornikom «Nagni se kroz prozor», te proglasom od devet točaka, no pažnju na dulje staze nisu uspjeli zadržati. Razlog za to je banalan, i nema veze s literarnim klanovima i medijskom eksponiranošću, što je osvježavajuće, nego se može dijagnosticirati kao izostanak pamtljive umjetničke proizvodnje. Ukratko, od osam eventualista nitko još nije napisao ništa što bi zasluživalo veću pažnju, no to je možda i rezultat činjenice da su se dotični zadržavali na manjim književnim formama. Nedavno se u izdanju kuće Aora pojavio i prvi roman Krune Čudine, jednog od predstavnika eventualizma, naslovljen «Bdjenje», što je ujedno i prilika za razmotriti hoće li ovaj pokret u ključnoj književnoj formi ponuditi djelo odgovarajuće važnosti.

Naslov je sam po sebi dovoljno pretenciozan, posebno ako se sjeti da je prošlo veliko romaneskno bdjenje bilo ono Finneganovo, no kod Čudine ta riječ je ništa više nego puka informacija, jer njegov glavni lik od početka do kraja knjige doista bdije nad bolesnim ocem. Doslovnost se ispostavlja kao glavna osobina Čudinine proze, pa on vrijedno zapisuje svaki trenutak duge noći koja bi trebala završiti očevom smrću, a rezultat toga su brojna nabrajanja. U njima autor često od svakodnevne radnje prelazi na poetičko razmatranje iste, ali nije svatko Emily Dickinson da iz dokonosti stvara čaroliju. Kruno Čudina pak stvara nizove riječi koji zvuče ovako: «Odustao sam od dizanja roleta, barem zasad, previše svega ima tamo vani, ne želim ih podići pa da mi nešto dok hodam kuhinjom zapne za oko, zavede me, moje želje i žudnje, bolje mi je neka ostanu u meni, unutra, u kući, tu ipak nije tako velebno razigran život, tek je jednostavan, noćas je.» Od roleta preko žudnje pa do samog života u jednoj rečenici, a takvih je mnogo, Čudina demonstrira količinu tankoćutnosti koja sigurno nije dobra za zdravlje - ako ne pisca, onda svakako čitatelja. Razmatranje svake pojedine sitnice ne mora nužno biti znak hipertrofirane analitičnosti ili dovesti do značajnog uvida, nego može otkriti tek nesposobnost autora da zagrize u neke malo važnije stvari.

Odnos oca i sina, te smrt roditelja to svakako jesu, ali eventualno ne kada o njima piše Kruno Čudina. Za početak on odlučuje sve smjestiti u jednu noć, čije će jutro donijeti velike promjene, dakle konstruirajući svoj prvijenac na razini spisateljske mašte Vedrane Rudan. No, ona je bar cinično pljuvala i psovala, dok u Čudine nema takve jeftine zabave, nego se ozbiljno ispisuje kronika ljubavi sina i umirućeg oca. S druge strane, u zarezima načičkanoj nabrajalici sentimentalnost pisca prema svakom pokretu moguće uskoro pokojnog oca, usprkos stilski pretencioznoj izvedbi, doista nije iznad «ljubavnih roto-romana», kako «Bdjenje» indirektno opisuje urednica knjige Barbara Matejčić. Njezin posao nije bio lagan, ali se čini kao temeljito obavljen, s obzirom na tek sto i dvadeset preživjelih stranica Čudinine nasumično asocijativne proze, kakvu se može pisati unedogled. To je inače jedan od postulata eventualista, koji navodno «pišu kao što misle, bez uljepšavanja», ali što onda s eventualnom ružnoćom teksta, kao i otkrićem da napisane misli prečesto nije vrijedno ni pomisliti, a kamoli zabilježiti?

Gorki talog iskustva brige za oboljelog roditelja Krunu Čudinu ne inspirira niti za razračunavanje, niti za analizu svoja dva glavna lika, on bezbrižno i nezaustavljivo gomila zavisne rečenice koja se u beskraj naslanjaju jedna na drugu. Za jedan tako kratak roman kao što je «Bdjenje» agonija predugo traje, a jutro koje donosi smrt nikako da svane.

Gordan Duhaček

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici