Rod avetnjaka - Slađana Bukovac

03.02.2009. Print | Pošalji link

Prije koju godinu, u novinama se gotovo svaki dan moglo čitati o samoubojstvu ili barem njegovom pokušaju kojeg je učinio bivši branitelj, danas oboljeli od PTSP-a.

Prijetilo se samospaljivanjem, ponekad histerično zazivalo medije u pomoć, ponekad proklinjalo državu za koju se borilo, ali bi se rijetko kada uspjelo otkriti kako je to živjeti s takvim poremećajem, i, još važnije, što se moralo napraviti da ga se dobije. U Hrvatskoj PTSP-a nema jedino među onima koji su donosili odluke i naređenja, dok su svi koji su ih provodili ostali nemoćni nositi se sa svojim traumama. Prljavi posao stvaranja države prepušten je narodu na teret, a u izbjegavanju odgovornosti za promašaje, politička elita ostavila je svaki zli čin, ali i zločin, na ramenima niže i najniže rangiranih. Iako je rat, kako glasi službena verzija, bio obrambeni, ne čudi što postoji toliko onih koji teško podnose hrvatsku tranzicijsku realnost, u kojoj su dionice i Blackberry, a ne Vukovar, mjerila važnosti.

Prozni obračun s PTSP-om nudi zato mnogo materijala, jer u njemu kao društvenom fenomenu sublimirane su bolesti društva, kao i odnosi glavnih aktera u njemu, a psihička nestabilnost uvjetovana prvenstveno ratnim traumama savršena je odskočna daska u bit trenutne hrvatske zbilje. Kao što je epidemije variole vere razotkrila slabosti jugoslavenskog režima, tako i masovni PTSP ukazuje na današnju bolest duše, čija se praznina agresivno pokušava ispuniti crkvom, sportom, shoppingom ili Red Carpetom, nekad u fatalnoj kombinaciji svega navedenog. Roman-čudovište, u kojemu se pripovjedna tehnika oslanja na psihološke obrasce posttraumatskog stresa u kombinaciji s presjekom društva i jasnom dijagnozom, čini se nažalost preambicioznim pothvatom za hrvatsku književnost, a kao uvod u materiju pojavljuje se „Rod avetnjaka“ Slađane Bukovac, u izdanju Frakture.

U ovom romanu Bukovac se odlučuje za anegdotalni pristup bez većeg kontekstualnog pozicioniranja priče u realnost. Glavni je lik psihijatar Pavel, iako prisutan kroz unutarnje monologe i elokventne dijaloge zapravo bezbojan lik, a takva je i njegova cijela okolina. Bolnica u kojoj radi nije uopće opisana, dok ostatak likova iz njegove radne blizine ostaje zadan jednorečeničnim opisima. Često se spominju mediji, a Bukovac čak nabacuje i nekoliko stranih psihijatara i njihovih studija kao zametak eruditske upućenosti u tematiku, ali onda tek novinarski uredno sažima što se u njima može pročitati. U „Rodu avetnjaka“ ne može se naći ni sinteza različitih promišljanja o psihi - iako je u centru zbivanja usamljeni psihijatar - jer je cijeli roman napisan po „best of“ principu. Kriterij rangiranja je ipak pretežito populistički, pa je sama priča melodramatična, uključujući i tajne prošlosti i dugogodišnje grižnje savjesti, ali stilski ograničen. U tekstu nema luksuzne obrade priče, što je filmske melodrame Douglasa Sirka učinilo klasičnima. No, Sirk je, uza svu artificijelnost, paradoksalno najviše insistirao na emotivnoj iskrenosti, dok se u „Rodu avetnjaka“ sve čini pomalo nategnuto. Slađana Bukovac percepciju PTSP-a ne vodi dalje od svega što se može pročitati u novinama, a stereotipa se drži i kada piše o transseksualcima, još jednoj marginaliziranoj skupini kojom se njezin protagonist profesionalno bavi. Heroji iz rata u miru su neprilagođeni kriminalci, homoseksualci afektirani i feminizirani, dok je cijeli zdravstveni sustav, a što drugo, propao i korumpiran. Sve su to opća mjesta malograđanskog javnog mijenja, u kojima ima više ili manje istine, no treba se zapitati zašto je sve to tako i što je od svega što nam se servira doista ispravno.

Slađana Bukovac niti postavlja ta pitanja niti na njih nudi odgovore niti barem nehotice zagrebe ispod površine. „Rod avetnjaka“ u manje od dvjesto stranica protrčava, i to bez puno obaziranja, kroz Hrvatsku danas, ali ne ide za idejom da prikaže apokalipsu u svoj njenoj strašnoj ljepoti. Za to bi bilo neophodno, za početak, mnogo više književne ambicije nego što iskazuje ova autorica, a za kraj i mnogo više društvene odgovornosti. Uzeti ludnicu za polazno mjesto priče u međuvremenu traži dobro naknadno pokriće, jer je metafora luđaka kao jedinih normalnih odavno izgubila aktualnost. Očito je, danas svi imamo PTSP, ali još uvijek ne i knjigu koja bi nam objasnila zašto i kako.

Gordan Duhaček

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici