Život je gluh - Filip Šovagović

11.02.2009. Print | Pošalji link

Jedan od fenomena prožimanja starog i novog, koji su i domaći mediji pokušali isforsirati, vjerojatno samo zato da bi digli i ono malo kose na glavi zagovornicima društva znanja, boljih običaja i obavezne lektire, bila je i sms književnost.

I, mora se priznati, bilo je zabavno vidjeti kako se par stotina stranica može efektno, a ponekad i lucidno sažeti na kratku poruku koja stane na zaslon mobilnog telefona. U slučaju proznog prvijenca Filipa Šovagovića „Život je gluh“ to bi kraćenje zvučalo otprilike ovako: „Zaljubio se, ali nije im baš išlo. Ona se opirala, on je gnjavio. Na kraju je ipak popustila, proveli bajkoviti vikend na Braču.“

Iako ga uglavnom javnost poznaje kao glumca, filmskog i kazališnog redatelja, te autora komada koji su već ušli u kanon nove hrvatske drame, Filip Šovagović autor je i proznih fragmenata objavljenih po časopisima. U njima naravno, ne odstupa od specifičnog, reklo bi se razgovornog izraza, te ponekad munjevite i istodobno ležerne, gotovo lijene „struje svijesti“. Najvjerojatnije je to plod autorske odluke, poduprt nepristajanjem na bilo koji sustav, uključujući i onaj standardnog jezika, što njegove drame, a sad i prozu, čini naizgled lako prohodnom dok je uistinu sinkopirana sitnim, ne samo jezičnim, nego i smislenim diverzijama. Doduše, koliko u baš svakoj od njih ima smisla, teško je reći, ali im se ne može zanijekati duhovitost, jednom na strani lucidne opaske, a drugi put u bespućima zauma.

Ako već nije važno što nego kako, kod proznog rada Filipa Šovagovića čini se da je ono «kako» odgovornije od onoga «što». Jer, «Život je gluh», njegov prozni prvijenac objavljen u izdavačkoj kući Durieux, može se lako otpisati kao najobičniji ljubić, predstavljen ipak kao nešto između dnevnika i autobiografskih zapisa. Pripovjedač je ponovno, kao i glavni lik monodrame „Stanje nacije“ ili predstave „Ilijada 2001.“, nedovoljno udaljeni autorov alter-ego, zagrebački kazališni i filmski glumac koji se kreće prepoznatljivim društvenim miljeom i pritom, kao u davnom stihu „previše puši, pomalo pije, ima vrline i ima mane“. No, vjerojatno je teško pobjeći od samog sebe, a pogotovo kad se piše intimistička proza o ljubavnim jadima ostarjelog Werthera, kojega izjeda kontekst nejunačkog vremena, ali još uvijek ima dovoljno snage da od njega pobjegne u ironiju.

„Život je gluh“ daleko je od sex, drugs nd rock'n'roll poetike, iako se zbiva na potezu birtija -  tulum – kazalište – krevet. Riječ je o toplom štivu koje frustracije čini svakodnevnima i već pomireno ih slaže na gomilu ispod koje možda leži nekadašnji pobunjenik, ali još uvijek senzibilizirani mužjak koji ni sam nije siguran što želi biti. I samom mu je smiješno kako se raspada od intenziteta žudnje i nedostatka hrabrosti, ali si ne može pomoći, pa se prepušta čak i pjesničkim digresijama. Treba li se uživjeti u tekst, s ovim romanom nitko ne bi trebao imati problema, jer nije ni pisan da bi ga se uzimalo ozbiljno. Da jest, njegova uneređena logika bila bi, možda i paradoksalno, konzekventnije provedena, a egzistencijalne krize barem malo duže, ako već ne i kvalitetnije opisane, jer čini se da Šovagović za to ima snage ali ne i volje.

Može se pokušati vaditi na strukturu, ali „Život je gluh“ nudi premalo inventivnih zahvata u pravocrtno izlaganje priče da bi bio eksperiment ili proboj. S obzirom da je Renato Baretić već odradio inkorporiranje suvremenih elektroničkih načina komunikacije u tijelo proznog teksta, Šovagovićevi sms-ovi nisu iznenađenje, ali on ih tretira kao dio struje svijesti, pa im dodaje i osobne emotivne reference i to unutar njih samih. Do polovice romana čitatelj se još može nadati kako će pisac ipak iskočiti iz glave pripovjedača, ali ta nada ostaje neuslišana, i zato se svima koji od Šovagovića očekuju komentar zbilje, kakav je ostavio u svojim dramama, „Život je gluh“ može svidjeti ali će malo kome išta značiti. Pa makar u nekom sljedećem romanu Filipa Šovagovića jedan od sms-ova neke nove ženske opsesije glasio „Slušala Antenu. Roman uredno popljuvan.“

Igor Ružić

Pročitajte i ...
Dario Harjaček režira dramski tekst Davora Špišića 'Alabama'
Nagrađena 'Alabama' na pozornici kazališta Gavella
Gavelline večeri sanjaju o promjenama
Gavelline večeri sanjaju postati regionalna smotra
EKSKLUZIVNO: ulomak iz predstave ranka Zidarića 'Inkontinent TV'
Ranko Zidarić sam protiv Hrvata, Srba, Slovenaca, životinja i - samog sebe
Bojan Čićić otvara drugu polovicu Amadea
'Inkontinent TV' - monodrama Ranka Zidarića
Monodrama Ranka Zidarića - adut Scene Amadeo
Filip Šovagović

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici