Makovo zrno - Neven Ušumović

27.02.2009. Print | Pošalji link

Iz vojvođanske ravnice, a preko Lenucijeve potkove, Neven Ušumović se već nekoliko godina, kao panonski mornar hrvatske književnosti, prilično anonimno smjestio u Umag, vrijeme krateći uspješnim vođenjem gradske knjižnice.

Od „Ekskurzije“, njegovog prvog romana, prošlo je osam godina, tijekom kojih se Ušumović bavio prevođenjem s mađarskog i povremenim oglašavanjem o jezičnim temama u kulturnim časopisima. Pomalo zaboravljen, čini se i vlastitim izborom, Ušumović se sada vraća sa zbirkom priča „Makovo zrno“ u izdanju Profila, koja podsjeća zašto se od ovog autora mnogo više očekivalo. Prve priče, u zbirci „7 mladih“, pojavile su se krajem devedesetih i njihova je kombinacija  postmodernističkog senzibiliteta i stvarnosnih tema godinama unaprijed u odnosu na FAK-ove prvoborce, ali Ušumović nikada nije isporučio djelo koje će potvrditi njegov očiti talent.

Ni „Makovo zrno“ to nije, nego je frustrirajuće sažet podsjetnik na Ušumovićev izniman prozni glas. Jedva sto stranica sadrži osam priča smještenih u i oko Subotice u devedesetim godinama prošlog stoljeća. U njima autor mijenja pripovjedne perspektive i rodove s nevjerojatnom uvjerljivošću, u nekoliko odlomaka izražavajući očaj zlostavljane supruge ili intelektualne igrice mladog alternativca, opsjednutog free jazzom. Kada se pak pogleda s izvjesne distance, primjećuje se kako Ušumović paralelno pripovijeda društveni roman u haiku verziji, puštajući da pred čitateljem prodefilira parada lica: od oficira JNA do četvorice Japanaca izgubljenih u prijevodu i u Subotici. Slike ravnica i idiličnih pejzaža Ušumović zato zna nastaviti pričom o smrti, jednom rečenicom mijenjajući pripovjedni kontekst s emocija likova u realni, politikom Miloševića i Tuđmana uvjetovan zaplet. Uglađenim stilom on  svoje teme uvlači povremeno u formalne igre, koje nikada ne smetaju tijeku priče.

Najbolja od svih je „U stočnom vagonu“, u kojoj podsjećanje na ubijanje Židova u Drugom svjetskom ratu za Ušumovića nije puno drukčije od onoga što se događalo devedesetih. Njegova tiha osuda kroz usporedbu nema efekt označavanja pomodno velike teme holokausta, nego iskreno svjedoči o ljudskoj reakciji na zločine tog vremena. Istovremeno je to i priča o odrastanju zapuštenog dječaka i njegovim prvim ljubavnim iskustvima, no u izvedbi ovog pisca riječ je o konzekventnoj cjelini. Jednostavnije rečeno, Ušumović piše malo, ali puno.

Naslovna pripovijetka zbirke „Makovo zrno“ jedna je od onih u kojima se autor maskira, ovaj put u ženu koja brutalno skončava u zimskoj idili. Lijep krajolik autor koristi kako bi naglasio strahotu onoga što opisuje, opet sažimajući svoj pripovjedni impuls. U stilsko-formalnim igrama Ušumović se poslužio pričama mađarskog modernista Geze Csatha, kojeg je prevodio, tako se pozicionirajući u europski književni krug. Ušumović piše o lokalnim temama, ali na univerzalan način, te tako svoju vojvođansku ravnicu podiže na razinu bilo koje u  svijetu. Zagreb je u toj perspektivi mjesto spasa, pa će biti zanimljivo vidjeti hoće li se Ušumović u sljedećem djelu pozabaviti gradom pod Sljemenom, kojemu ionako trenutno nedostaje pronicljiv kroničar.

Zbirka priča „Makovo zrno“ svakako predstavlja prvo značajnije izdanje 2009. godine, ali Neven Ušumović njome nije još uvijek napisao trajnije djelo. U svakom slučaju, predugo bi bilo ponovno čekati osam godina na još stotinjak stranica Ušumovićeve proze, koliko god s njom bio škrt. Možda mu vrijeme za pisanje oduzima vođenje umaške knjižnice, no hrvatskoj književnosti, ako se već mora birati, više treba jedan dobar i ambiciozan pisac modernog senzibiliteta, nego isti takav upravitelj knjižnice.

Gordan Duhaček

Pročitajte i ...
Booksa ugostila Srđana Tešina
Srđan Tešin u Booksi
Neven Ušumović o svojem 'Makovom zrnu'
Neven Ušumović: Zanima me implozija psihe i njene posljedice

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici