Prodajem odličja, prvi vlasnik. - Robert Međurečan

09.03.2009. Print | Pošalji link

Vladimir Zagorec najodlikovaniji je hrvatski general. I građanin.

Među dvoznamenkastim brojem odličja nalazi se i nekoliko za hrabrost na ratištu, iako ovaj spretni logističar nije tijekom cijelog Domovinskog rata ni jednom zalutao tamo gdje se ginulo. Pa čak ni tamo gdje se pucalo. Zagorca je jedino zanimalo biti gdje se kupuje i prodaje, pa je sebi 'jamio što je jamio'. A to je uključivalo i milijune eura vrijedne dijamante, zbog čije pljačke je sada osuđen na sedam godina zatvora. Supruga Klerisa se u medijima žali kako jedva spaja kraj s krajem, ali čini se da sva odličja njenoga supruga danas više ne vrijede puno. Isto misli i Robert Međurečan, koji ih u svojem prvijencu «Prodajem odličja, prvi vlasnik.» nudi tržištu kapitala, čak na naslovnici ostavljajući lažni broj mobitela za zainteresirane kupce.

Snažna povezanost ovog teksta s Domovinskim ratom, a posebice crnom stranom ratne zbilje, nastavlja se i na koricama, gdje se Međurečan ironično poigrava sa braniteljskim opsesijama Thompsonom i oprobanom metodom sudske opstrukcije, štrajkom glađu, ispisujući lažne novinske izvještaje o svojoj potpori pjevaču odnosno remetinečkom postu. Stvarnost je u «Prodajem odličja, prvi vlasnik.» u prvom planu, ponekad je doslovce gurnuta u lice, što zna biti i neugodno, jer istina nažalost u ovom slučaju nije privlačna.

Međurečan piše gnjevni antiratni roman, poprskan krvlju kao mračne balade Nicka Cavea, ispisane jednako frenetičnim tempom. Već na prvih desetak stranica pisac se redom obračunava sa nekoliko institucija građanskog društva - od braka, preko crkve, sudstva i liječnika – među kojima neke ne mogu, a druge jednostavno ne znaju pomoći. A protagonistu ovog romana Viktoru Bošnjaku pomoć je  prijeko potrebna, jer bez obzira na njegov novi BMW, suprugu koja ga voli i odvjetničku karijeru koja mu je omogućila spomenuti BMW, on se ne može prilagoditi današnjoj normalnosti, progonjen sjećanjem na mladića kojega je ubio na ratištu. PTSP se u «Prodajem odličja, prvi vlasnik.» manifestira akutno, kroz postupke protagonista i bez forsiranja psiholoških floskula, a škrtost stila cijelom tekstu daje pomalo pulp štih. Međurečan cijelu priču smješta u vremenski okvir od tek dva dana, no u tom vremenu se događaji gomilaju skoro jednako brzo kao i leševi koji nastanjuju sjećanja glavnog lika. Među njima najistaknutiji je sedamnaestogodišnjak prazne puške, čijoj obitelji Viktor želi ispričati istinu o smrti njihovog sina. Motiv pokojnikove sačuvane osobne iskaznice Međurečan preuzima iz Remarqueovog antiratnog klasika «Na zapadu ništa novo», a i inače se ne ustručava osloniti na oprobano, pa se među likovima može susresti i genijalni, ali autistični dječak, kao i umiljati, napušteni psić.

«Prodajem odličja, prvi vlasnik.» zemljopisno je smješten u možda i «bermudski» trokut između Zagreba, Vukovara i Knina, dok predvidljivo krvavi svršetak ostavlja za lički kamenjar. Konzekventno crni pripovjedački ton Međurečan oživljava  redovitim sarkastičnim opservacijama ili apsurdnim dogodovštinama, od kojih je najluđa svakako ona u kojoj pobješnjela krava napadne vozača provincijskog autobusa. Jednako su pogođeni i lakonski opisi bizarnih lokacija Bošnjakove avanture, poput četničkog kafića u predgrađu Vukovara: «Viktor zaključi kako je ovo najružniji kafić u koji je ikad ušao. Jeftini plastični stolovi i stolci, najlonski stolnjaci izbušeni čikovima, na zidu očajni prastari gobleni. Grbav laminat na podu idealan za slomit nogu. Iznad šanka preparirana jelenja glava bez jednog roga. Sve u lanjskoj paučini.»

Na tom mjestu Međurečan otvara vrata prošlosti, koja poput bujice uništava pažljivo konstruiranu sliku uspješne tranzicije. «Prodajem odličja» roman je sirovih situacija i emocija, ispisan da se čita u jednom dahu. Iako djelomično oslonjen na klišeje antiratne proze, što uključuje i pojavljivanje poludjelog ratnog heroja u trećem činu priče, baš kao u Konradovom «Srcu tame», Međurečanov tekst je dovoljno brz i napet da preživi takve usporedbe. «Prodajem odličja, prvi vlasnik.» nemilosrdno se obračunava s hrvatskom stvarnošću. Svaki lik ove priče potvrđuje kako je ona prema njima bila neusporedivo gora, što znači da nema razloga za žaljenje. Pa ni za odličjima.

Gordan Duhaček

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici