Četiri sprovoda i vjenčanje - Zoran Pongrašić

15.06.2009. Print | Pošalji link

«Muškarac je potpuno egocentričan, zarobljen unutar samoga sebe, nesposoban suosjećati i identificirati se s drugima, te za ljubav, prijateljstvo, pristojnost, nježnost.

On je potpuno izolirana jedinka, nesposobna za razumijevanje s drugima. Njegove reakcije su uvijek instinktivne, a ne racionalne, njegova inteligencija tek oruđe u ispunjavanju poriva i potreba; on je nesposoban za umnu strast i duhovno povezivanje; jedino čime se vodi su tjelesni podražaji.»

Ovu gnjevnu sliku muškarca ispisala je radikalna feministica Valerie Solanas, u manifestu svoje organizacije SCUM ili Society for Cutting Up Men. Ime definitivno otkriva da je dotična doista bila radikal, otprilike u modusu Vojislava Šešelja, a sve je još potvrđeno kada je izvršila atentat na Andyja Warhola. «SCUM Manifesto», objavljen 1968. godine, izražava dubinsku mržnju prema svakom elementu maskuline egzistencije na ovom svijetu, svojom elokventnošću i apsurdnom argumentacijom nudeći satiričko iščitavanje. Valerie Solanas je jednostavno toliko pretjerala da je postala smiješna, a i činilo se da ipak nema takvih muškaraca, kakve je opisivala i proklinjala.

No, roman «Četiri sprovoda i vjenčanje» hrvatskog pisca srednje generacije Zorana Pongrašića balkanska je potvrda da je muška svinja iz Solanasinog proglasa živa i zdrava, ima oko četrdesetak godina, bio je u Domovinskom ratu, ali sluša punk a ne Thompsona, i odaziva se na ime Mlaki. Nakon što napusti posao i obitelj, sve zbog nedovoljno motivirane životne krize, Mlaki s nekoliko prijatelja doživljava seriju i u smislu i u humoru nategnutih avanturica, načičkanih bizarnim sporednim likovima, kao u filmovima braće Coen. U «Četiri sprovoda i vjenčanje», krenuvši od samog naslova, filmskih referenci ima posvuda, a nude se i razne filmske liste, dio priče se odigrava u videoteci i Pongrašić se svojski trudi uvjeriti čitatelje da je filmofil, ali nema  dubljih uvida ili novih, svježih čitanja. Razina diskursa u cijelom tekstu je kvartovska, što je legitiman stilski izbor, ali proza u kojoj 'kompići i burazi' razmatraju smisao života dovodi neizbježno do zaključaka poput - «Ovo su naše najljepše godine. I zapravo je žalosno što toga u ovom trenutku uopće nismo svjesni.»

Zadah takve sredovječne nostalgije propuhuje guste stranice romana, te konkurenciju ima tek u žuči i nadraženosti ich-pripovjedača. Ljude koje susreće opisuje kao, primjerice, «prištave drkaroše» ili ismijava «sisurde» svoje srednjoškolske profesorice. Pongrašić kao da liječi traume iz mladosti, ili možda smatra da traume inače tako izgledaju, što je iz kreativne perspektive ipak mnogo veći problem. Pripovjedaču je cijeli svijet kriv što nije do petog desetljeća života razriješio pubertetsko buntovništvo, dok njegovi recepti za sreću uključuju jedino bijeg od stvarnih, svakodnevnih odgovornosti.

«Četiri sprovoda i vjenčanje» čita se ponajviše kao saga samohvale, iscrpljujući izvještaj o banalnom životu i promišljanjima jedne arhetipske muške svinje. Zoran Pongrašić, vjerojatno nenamjerno, daje u svojem romanu uznemiravajuću sliku čitave generacije muškaraca, izgubljenih u svijetu i vremenu, ali koji su zadržali svoju beskrajnu sposobnost parazitiranja na ženama. U ovoj knjizi one su kurve ili svetice, no glavni lik u svojem samoljublju ionako rijetko ocrtava druge osim začudnim detaljima „na prvu loptu“, pa tako ima, primjerice, invalida koji se bavi erotskim časopisima. Groteska se već na početku romana etablira kao temeljni estetski pristup, što bi autor htio progurati kao politički stav gađenja prema korumpiranoj okolini, ali zapravo je tek nedostatna poza. Sve se većinom svodi na top liste, poput one najčešćih smradova u tramvaju, a i usporedbe u tekstu su na nivou toaletnog humora: »Naporne su kao proljev. Kao zunzara u polusnu. Kao stajanje u redu. Kao romani Jamesa Joycea.»

Zoran Pongrašić svako slovo koje ispiše smatra iznimno dragocjenim. Urednica Ana Đokić s njime se, nažalost, većinom složila, a malobrojni izbačeni dijelovi teksta nalaze se kao dodatak na kraju knjige. Negdje u ovih četiri stotine stranica krije se ne previše originalna i na stereotipe oslonjena, ali moguće ipak zabavna priča o histeriji muške menopauze, ali za to je Pongrašiću trebala opasnija urednica, koja bi izrezala literarno samozadovoljavanje, ili netko poput Valerie Solanas. No, ona bi, nakon čitanja ovog romana, razrezala najprije – autora.

Gordan Duhaček

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici