Čefuri raus! - Goran Vojnović

02.07.2009. Print | Pošalji link

Dok se političari svađaju oko granica na kopnu i moru, hrvatski i slovenski narod navodno su i dalje u velikom prijateljstvu.

Za početak, uvijek ih povezuje činjenica da nisu Srbi, kao što uostalom Hrvate i Srbe povezuje da nisu - kao Slovenci. U tom vječnom SHS-ovskom menage-a-trois svi opće sa svima i svi se smatraju, na ovaj ili onaj način, različitim i boljim u odnosu na preostali dvojac, ali nikako da se uspješno emancipiraju ili barem riješe brojnih trauma bratstva i jedinstva. Slovenci se zato danas, kao ponosni članovi Europske unije, opsesivno bave Hrvatskom, a ne, recimo, svojim ekonomskim slomom, dok Hrvati svoj protestni potencijal troše na Lepu Brenu. Živjeti u različitosti i poštivati drugog je na Balkanu nemoguća misija, izmjenjuju se jedino metode nametanja uniformnosti, a jedna od njih je i getoiziranje društveno nepoželjnih.

Takvi su u Ljubljani smješteni u kvart Fužine, ljubljansku verziju novozagrebačke spavaonice u kojoj žive takozvani Čefuri, dakle svi oni narodi i narodnosti SFRJ koji imaju tu biološko-zemljopisnu nesreću da nisu rođeni Slovenci, a u Sloveniji ipak žive. Opći stav s kojim se u svojoj deželi susreću – Čefuri raus!, kako glasi jedan od najčešćih ljubljanskih grafita - ujedno je i naslov prvog romana kojeg potpisuje mladi slovenski režiser Goran Vojnović. Zadnje slovo njegova prezimena otkriva kako je i on sam, htio-ne htio, u kategoriji prezrenih Čefura, iako ga s glavnim likom romana «Čefuri raus!» jednako puno razdvaja i spaja. Vojnović je, poput svoje fiktivne kreacije Marka Đorđića, odrastao na Fužinama, te odlično poznaje atmosferu i mentalitet mjesta o kojem piše. S druge strane, Vojnović je visokoobrazovan, piše na slovenskom i smatra se jednom od najvećih tamošnjih filmsko-književnih nada, dok je Marko Đorđić srednjoškolski košarkaški talent i poludelikvent s očajnim ocjenama.

Taj raskorak vidljiv je u Vojnovićevom romanu, napisanom u prvom licu iz perspektive Marka Đorđića, koji je istovremeno pronicljiv analitičar psihe i društvenih rituala Fužina, ali i njihov nekritički akter. U sukobu dvije autentičnosti, piščeve vlastite i fiktivnog lika, Vojnović se odlučuje za sebe, od čega je roman većinom profitirao. Opisivanje mučnih obiteljskih situacija, u kojima se razotkriva sva tragedija balkanskog patrijarhata, najsnažniji su dijelovi Vojnovićevog teksta, a ništa manje pogođene nisu ni usputne primjedbe o nacionalnom i drugim identitetima. Mikrosvijet Fužina, sa brojnim nepisanim pravilima kao i formalnim obavezama, na kraju ovog romana biva do detalja prikazan, što je Vojnovićev najveći uspjeh, jer, jednostavno rečeno, čitatelja ostavlja s osjećajem kao da je u tom dijelu Ljubljane bio i živio, te da njegove stanovnike sada bolje shvaća. Problem je što se sve to radi kroz pripovijedanje glavnog lika, koji svojim habitusom i postupcima stoji u direktnoj suprotnosti s promišljenošću teksta. Ona se još ogleda i u čvrstoj, ali jednostavnoj konstrukciji priče, u kojoj su prepoznatljivi sastavni elementi socijalno angažirane proze, od obiteljskih drama do sukoba sa zakonom, spojeni u kompaktnu cjelinu. Autoru je tu sigurno pomoglo i njegovo scenarističko iskustvo, za koje je već bio nominiran za nagradu Europske filmske akademije, jer je roman zapravo koncipiran kao klasična priča u tri čina. Otvoreni kraj, u kojem se protagonist nalazi na životnom raskrižju, standardni je završetak priča o mladenačkoj neprilagođenosti, od Truffautovih «400 udaraca» preko «Mi djeca s kolodvora Zoo» pa sve do danas.

U «Čefuri raus!» se bez zadrške detektira primitivizam i agresivnost svake vrste, od alkoholiziranog gastarbajterskog padanja u sevdah do brutalnosti organa reda i mira, kojoj je posvećeno čitavo poglavlje pod naslovom «Zašto je slovenska policija u kurcu». Zbog njega je Goran Vojnović završio na informativnom razgovoru, kojim je slovenska policija i formalno potvrdila tvrdnju koja joj je zasmetala, usput osiguravajući autoru široku podršku javnosti i besplatnu reklamu. Konačni uspjeh «Čefura» je definitivno zaslužen, s time da ostaje upitno koliko je dobro izabran naslov za hrvatsko izdanje. «Čefuri raus!» ostaje u uhu, no ovdje bi bilo jasnije o čemu Goran Vojnović piše da se to slobodnije prevelo s «Cigani, Srbi, ateisti i pederi – van iz Hrvatske!».

Gordan Duhaček

Pročitajte i ...
Svi imaju svoje južnjake, čak i Slovenci
'Čefuri raus!' - slovenska ksenofobija u hrvatskom prijevodu

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici