Lunapark - Tomislav Zajec

23.07.2009. Print | Pošalji link

Kao što je Che Guevara komunistički doprinos kapitalističkom vizualnom kiču, Katolička crkva kao svojeg konja u utrci simbola ispražnjenog ideološkog sadržaja ima također jak adut – anđele.

Iako su u Bibliji opisani kao mitska bića s kojima baš i nema šale, jer unatoč nevinoj pernatoj pojavi, anđeli obavljaju božji prljavi posao, u današnje vrijeme oni su simbol neupitne dobrote. Čak štoviše, nije pogrešno reći da je takva upotreba anđela obrnuto proporcionalna količini umjetničke kreativnosti, pa se može reći - što je krilatih dobrotvora više, to je maštovitosti manje. Kao izuzetak koji potvrđuje pravilo izdvajaju se tek «Anđeli u Americi» Tonyja Kushnera, dok je u «Lunaparku», novom romanu Tomislava Zajeca, anđeo kao lik, nažalost jedan od onih koji kao da nastaju na pokretnoj traci književnih klišeja.

Dotični se pojavljuje kao fantazija glavnog lika, bezimenog maloljetnika bez roditelja, prepuštenog zagrebačkom asfaltu, u trenucima kada mu je potreba utjeha. Taj iskorak u fantastično, kao i općenito bajkoviti ton cijelog romana, u izvedbi Tomislava Zajeca, sukobljavaju se s onime što ovaj pisac uzima kao elemente priče «Lunaparka», a to su beskućništvo, prostitucija, drogiranje, psihoseksualne igre, terminalna bolest, homofobija i razne druge društvene patologije. Željena bajkovitost ovog romana, primjetna i kroz imena likova, kao što su primjerice Gita, Tuga, Ozi, Poldi, Lorenc i Dante, omogućavaju Zajecu da se ne brine pretjerano o uvjerljivosti pojedinih situacija, pa se zaplet često razvija proizvoljno ili kroz neuvjerljive slučajnosti. Bezimenom junaku nadimak Dante nadijeva ostarjela glazbenica Mama Gabrijela, koju on susreće za jedne izbjegnute prometne nesreće, a već u slijedećem trenutku Dante je njen, stanom i hranom plaćeni, priležnik. Nakon toga, opet spletom okolnosti, nesretni dječak dolazi u društvo brata i sestre iz dobrostojećih slojeva društva, koji privremeno istražuju kako živi proletarijat, a tajna koju jedno od njih čuva, jasna je mnogo prije nego je Zajec otkrije, nadajući se šoku.

Predvidljivost je jedna od glavnih oznaka «Lunaparka», ponajviše jer se prepoznaju pripovjedni i tematski obrasci viđeni u brojnim filmovima. Cijeli roman neizbježno podsjeća na «Moj privatni Idaho» Gusa Van Santa, u kojem River Phoenix glumi mušku prostitutku sa zdravstvenim problemom, samo što kod Zajeca Dante ne pati od narkolepsije, nego iskašljava krv, melodramatično i sporo umirući poput dame s kamelijama. Tu su još i natruhe Bertoluccijevih «Sanjara», pa se često stiče dojam kako autor piše o stvarima o kojima zna ponajviše iz tuđih filmova i knjiga. Ponajbolji primjer toga jesu opisi konzumiranja različitih droga, od kojih je svaki praćen wikipedijskim objašnjenjem njihovog djelovanja. Ništa bolje ne prolazi ni homoseksualnost, na koricama knjige još nazvana «homoseksualizam», koja u Zajecovoj klišeiziranoj percepciji uključuje i oblačenje u žensku odjeću.

Poslovična distanciranost ovog pisca, vidljiva u svim njegovim prethodnim romanima, dvosjekli je mač, jer Zajecu idu zasluge za brojne tematske prodore suvremene hrvatske književnosti, ali se iza njih nikada ne osjeća uzavrela stvaralačka strast. «Lunapark» je ipak donekle različit, s obzirom na naglašenu sentimentalnost kojom se pristupa sudbini glavnoga lika, što uključuje i naglašeno patetične geste, kakvima se, primjerice, opisuje rastanak Dantea i njegove kratkotrajne djevojke Tuge: «A onda, kada već hoću krenuti, ona pruži svoju ruku preko rešetaka i pomiluje me po obrazu.» Ovakvih scena ima u «Lunaparku» na bacanje, stalno se oprašta kroz rešetke ili plače uz zalazak sunca, a jedino što glavni lik želi jest – da ga netko voli. Od prve je pak stranice razvidno da neće dobiti baš ništa, te da mu je kraj fatalistički određen.

«Lunapak» je, po piščevim riječima, inspiriran istinitim događajem iz medija, međutim ovdje nema govora o dugotrajnom i mukotrpnom istraživanju faktografije koja se zatim pretvarala u književnost. Zajec tek neobavezno fantazira, ostavljajući jedinu pravu provalu stvarnosti za sami kraj, doista potresno opisujući pedofilsko silovanje. Do tada je u «Lunaparku» sve manje-više ušminkano i blago uznemirujuće, bez dugotrajnije nemilosrdne mučnine, kakvu bi dobra proza ovakve tematike trebala izazvati.

Gordan Duhaček

Pročitajte i ...
Objavljen 'Lunapark' novi roman Tomislav Zajeca
'Lunapark' Tomislava Zajeca - od crne kronike do fikcije i natrag

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici