Polusan - Ratko Cvetnić

10.09.2009. Print | Pošalji link

«The Great American Novel» odnosno «Veliki američki roman» je književni koncept djela u kojemu je cilj prikazati u totalitetu stanje duha i društva Sjedinjenih američkih država.

Prema tom Svetom Gralu američke književnosti težili su mnogi njihovi pisci, a tim se epitetom kite raznovrsni romani, od «Moby Dicka» preko Steinbeckovih «Plodova gnjeva», pa do bitno modernijeg «Na cesti» Jacka Kerouaca. U hrvatskoj književnosti takav koncept nominalno ne postoji, no ako bi se pričalo o «Velikom hrvatskom romanu» sigurno bi bila spomenuta neka Krležina djela, Marinkovićev «Kiklop», a od novijih naslova, recimo, «Povijest pornografije» Gorana Tribusona.

U svakom slučaju, do sada još nitko nije javno iskazao ambiciju pisanja «Velikog hrvatskog romana», no to se promijenilo s ovogodišnjom pojavom drugog proznog djela Ratka Cvetnića. Najpoznatiji po svojem «Kratkom izletu», dnevničkim zapisima kojima se redovito pridodaje titula 'najbolje proze o Domovinskom ratu', Cvetnić je nakon dvanaest godina marljivog rada objavio «Polusan», ambiciozni roman koji književno gledajući, u najvećem dijelu, ispunjava velika očekivanja, i autora i čitatelja.

«Polusan» je smješten u kasne osamdesete prošlog stoljeća i prati glavnog lika, najvjerojatnije piščev alter-ego, kroz zagrebački društveno-poslovni život. Milje koji Cvetnić opisuje sastoji se od socijalističkih birtija, manje ili više propadajućih firmi, ali i malograđanskih salona nacionalističke inteligencije, koja se ideološki napaja mitskom 1971. Politika je sveprisutna, iako je Cvetnićev pripovjedač, vječni apsolvent prava Hrvoje, prezire, kao uostalom i skoro sve drugo. Dotični je popriličan mizantrop, no ipak hrvatske a ne univerzalne provenijencije, pa se ne libi razglabati, to jest generalizirati na relacijama poput 'mi Hrvati – vi Srbi'.

Iz današnje perspektive Vjekoslav se čini neoprostivo anakron, sa svojom beskrajnom mizoginijom, usputnom homofobijom, prezirom prema lijevim idejama i suptilnim glorificiranjem Katoličke crkve, no primijetiti samo te stvari znači «Polusan» čitati isključivo ideološkim, a ne književnim pogledom. Da, smeta kada se crnca opisuje «napadno negroidnim», i to u kontekstu priče o tome kako je zbog toga napadnut, jer ta sintagma sugerira da je nesretni Afrikanac svojom bojom kože prebijanje i zaslužio. Još više smeta činjenica da romanom prodefilira nekoliko ženskih likova, svih mogućih generacija i iz različitih društvenih slojeva, a da su one, bez iznimke, glupe i nedorasle visokoparnim mislima muškoga uma. Tako se, na primjer, Cvetnićev protagonist u jednom trenutku plaši da počinje «pokazivati znakove slabosti koje su inače rezervirane za određene ženske cikluse», ukratko – da ga ne udari kletva PMS-a koja bi njegov razumni muški um pretvorila u emotivno rastrojeni ženski.

Ono što «Polusan» spašava u književnom smislu jest autorov oštri humor, koji proizvodi duhovite opaske poput one o komunistkinji koja se porezala po nogama tijekom brijanja jer je koristila srp i čekić. Još važnija je činjenica da Ratko Cvetnić piše izbrušenim i doista lijepim stilom, staromodnim u najboljem smislu te riječi, a i da sve likove uvjerljivo i detaljno ocrtava.

Centralna osoba u emotivnom životu glavnog lika je njegov rođak i najbolji prijatelj Hrvoje, a njihova dijeljena intima bi možda imala natruhe homoerotike da Cvetnić nije takav aseksualni macho. Ipak, prezrene žene, konkretno Vjekoslavova dugogodišnja i dugopateća djevojka Branka, izvlače iz ovog pisca jednu od najljepših rečenica suvremene hrvatske proze, koju vrijedi u cijelosti citirati: «Ovako zagrljeni, u kaputima, izgledali smo kao dva plišana medvjedića u vitrini: sve oko nas je jurilo i teklo, samo su dvije krpene lutke, koje pospano čuvaju jedna drugo od samoće, nepomično sjedile u osvijetljenoj kutiji tramvaja.»

U «Polusnu» ima dovoljno takvih pogođenih opisa, od kojih se ježi koža, da se autoru oprosti njegova svjetonazorska konzervativnost. «Polusan» doista jest «Veliki hrvatski roman», što je, naravno, istovremeno i njegova ključna mana. Jer čini se da ovaj pisac može i više i bolje od Hrvatske, koju si je nažalost sam izabrao za mjeru.

Gordan Duhaček

Pročitajte i ...
GODIŠNJI PREGLED: Književnost 2009.
Bogat program na 6. Zagrebačkom sajmu knjiga
Gužva u programu Zagrebačkog sajma knjiga

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici