Otkrivanje nebesa - Harry Mulisch

14.09.2009. Print | Pošalji link

Prevoditeljica Romana Perečinec zasigurno nije imala jednostavan posao pred sobom kada se prihvatila prevođenja knjige "Otkrivanje nebesa" nizozemskog suvremenog klasika Harryja Mulischa.

Izazov je bio i kvantitativne i kvalitativne naravi, jer ovaj je roman Mulischev «magnum opus» i po količini stranica, kojih je blizu tisuću, ali i po temama, koje uključuju, između ostaloga, postojanje Boga, budućnost čovjeka i smisao života. Na kraju ga je obavila težački pošteno, ako već ne do kraja inspirirano onda barem tako da čitatelju vjerno omogući i uživanje i nerviranje u Mulischevoj prozi.

"Otkrivanje nebesa" objavljeno je 1992. godine, a na hrvatski prijevod trebalo je čekati sedamnaest godina, sve dok se oko istoga nije angažirala agilna Fraktura. Ipak, kašnjenje je doprinijelo tome da u 21. stoljeću Mulischev roman izgleda pomalo zastarjelo sa svojim fin-de-sciecle fatalizmom, koji se, gledan kroz prizmu 11. rujna 2001., čini izrazom davne prošlosti. Svijet "Otkrivanja nebesa" jest hladnoratovska Zapadna Europa, koja još uvijek liže svježe rane Drugog svjetskog rata, a istovremeno pokušava probaviti društvene promjene koje sa sobom nosi širenje komunizma u svijetu i uspon radikalne ljevice u vlastitom dvorištu. Pucajući na još više od čiste politike, Mulisch odlazi u metafiziku, dajući ljudskim previranjima božanski kontekst. Priču o odnosu dva prijatelja "Otkrivanje nebesa" prezentira kao posljedicu igre anđela, a sve s ciljem konačnog odvajanja razočaranog Boga od njegove neposlušne, ali i najdraže kreacije - ljudi. Anđeli se javljaju kroz međusobni dijalog na početku svakog od četiri dijela romana, no njihovo nadmudrivanje, iako često vrlo zabavno i puno rječitog apsurda, predstavlja najslabiji dio romana, kao uostalom i sve ostalo što se u "Otkrivanju nebesa" tiče transcendentalnog.

Pisan u istom ključu, sam kraj romana, kao vrhunac osobne, ali i intelektualne drame glavnih likova, potpuno iznevjerava sve ono što mu prethodi. Deus ex machina je simbolički odgovarajuća odluka autora za roman koji se bavi potragom za Bogom, ali se rasplet intelektualnih i psiholoških misterija koje Mulisch opširno i uvjerljivo razrađuje ispostavlja kao najlakše, skoro pa nemaštovito rješenje. Nakon svega, to jednostavno nije dovoljno da jedan od glavnih likova odleti u kičasti raj i tamo živi happily forever after, te pritom i "Otkrivanje nebesa" čvrsto usidri kao pobožni roman.

J
er sve što tome prethodi je uzbudljiva priča dvojice prijatelja, Maxa Deliusa i Onna Quista, čiji početni susret anđeli aranžiraju u prologu. Da smo na pažljivo konstruiranom teritoriju ambicioznog pripovijedanja Mulisch dokazuje odmah, birajući ciljano njihova zanimanja - astronom i lingvist. Jedan, naime, traži Boga među zvijezdama, a drugi, potpuno vitgenštajnovski, među riječima, dakle onome što, po Bibliji, bijaše na početku. No, prije nego se suoče s vječnim, Max i Onno u ovozemaljskom dožive sve što čini najbolje dijelove "Otkrivanja nebesa". Za početak, to je njihov odnos, utemeljen na dubokom razumijevanju, poštovanju i ljubavi, ili, drugim riječima,  prijateljstvo za cijeli život koje isti konzekventno nagriza, ali nikada ne uspije uništiti. Mulisch bez patetike ulazi u pomaknute psihe ova dva neuobičajena lika, svojevrsnih intelektualnih nadljudi s potpuno običnim ljudskim problemima. Obojica se zaljube u istu ženu i obojica zbog nje na trenutak izdaju vlastiti odnos, onda sudjeluju u odgajanju sina za kojeg se do samog kraja ne zna čiji je zapravo, a povrh svega se upetljaju i u burni politički život druge polovice šezdesetih godina prošlog stoljeća. Autor je spisateljski u tim dijelovima toliko moćan da bez ikakve konfuzije kroz usta likova ili vlastite esejističke pasaže objašnjava razne političke teorije, prirodnoznanstvene i humanističke principe, proturječja ljudskih emocija i društvene promjene.

Svi ti, možda i prekobrojni, elementi romana  "Otkrivanje nebesa" nadopunjuju jedan drugog, a ritam pripovijedanja se, kao u svakom dobrom krimiću, ubrzava prema kraju. Međutim, kraju u kojem cijelo dotadašnje pripovjedačko dostignuće Harryja Mulischa skreće u pravcu "Da Vincijevog koda" za nadobudne studente Filozofskog fakulteta, pa se može zaključiti da je ovo jedan od romana kojem bi bilo bolje da je ostao nedovršeno remek-djelo.

Gordan Duhaček

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici