Transantlantic mail - Miljenko Jergović & Semezdin Mehmedinović

15.10.2009. Print | Pošalji link

Da slika govori tisuću riječi još jednom je dokazano u knjizi «Transatlantic Mail», u kojoj je sakupljena elektronska pošta koju su između srpnja 2008. i travnja 2009. razmjenjivali Miljenko Jergović i Semezdin Mehmedinović.

Nakon iscrpne prepiske dvojice starih prijatelja, na zadnjih pedesetak stranica «Transatlantic Maila» mogu se vidjeti fotografije Milomira Kovačevića Strašnog, poznatog sarajevskog fotografa s pariškim prebivalištem. Fotografije su objedinjene pod naslovom «Pisma u slikama», i svaka doista priča svoju priču. Kovačević u toj seriji prikazuje Sarajevo, ponajviše kakvo je nekad bilo, i gledajući njih može se otkriti i osjetiti da je glavni grad Bosne i Hercegovine svoj mitski status nekoć zaslužio. Sarajevo je na Kovačevićevim fotografijama mjesto puno proturječnosti i paradoksa, koji sveukupno čine skoro pa savršeni organizam.

Tu su, recimo, neizbježni portreti Tita, trajne bosanske opsesije koja je kao ikona bolje prošlosti krasila mnoge kuhinjske zidove, no kod Strašnog je prostrijeljen snajperskim metkom. Lik pokojnog Broza se može vidjeti i na fotografiji ljudske mase koja je u proljeće 1992. godine u Sarajevu prosvjedovala tražeći mir, a kao odgovor su dobili prve metke. Pucanj u Bosnu je, sugerira Strašni, ujedno i pucanj u Tita. I obratno.

A Bosnom, njezinim glavnim gradom, te mentalitetom i svojim odnosnom prema svemu tome se, između ostaloga, ekstenzivno bave Jergović i Mehmedinović u svojoj prepisci. «Transatlantic Mail» se inače pojavila u izdanju VBZ-a, što znači da se čitatelj unaprijed treba pripremiti na brojne tipfelere, te ih stoički, dakle bez «j» u sredini kako to u knjizi na jednom mjestu piše, podnijeti. To ne bi trebalo biti teško, jer su mailovi koje razmjenjuju Jergović i Mehmedinović zanimljivo štivo, naročito kada se bave drugim ljudima. Bez dlake na jeziku dvojica Sarajlija, koji to više nisu ni geografski ni duhovno, seciraju čaršijski mentalitet, tu mračnu i pomalo skrivenu konstantu sarajevske raje. Otuđenje koje im se događa u sadašnjosti Jergović i Mehmedinović kompenziraju sjećanjem, vraćajući se u mladenačke dane i podsjećajući ne samo sebe, nego i čitatelje, na bogatstvo života u vrijeme bivše Jugoslavije. Bez ikakve patetične nostalgije oni oživljavaju svoju bezbrižnu mladost, koja je, kao i intenzivna, prekoatlantska komunikacija dvojice prijatelja, utočište u kapitalističkom sivilu sadašnjosti.

Najbolji dijelovi ove prepiske tiču se književnosti, ali ne ni Jergovićeve niti Mehmedinovićeve, koji je jedan od najuglednijih suvremenih bosanskih pjesnika, nego ponajprije Roberta Bolaña, velikog i od 2003. pokojnog čileanskog pisca koji je kod nas potpuno nepoznat. Uzbuđenje, poštovanje i pronicljivost koju obojica izražavaju kada je riječ Bolañovoj prozi uspijeva se proširiti i na čitatelja njihove prepiske. Moć je imati umijeće zainteresirati ljude za umjetnost, samu po sebi ali i kao odraz života, pa tako na kraju čitanja u književnom smislu najbolje prolazi baš Bolaño.

S druge strane, i Jergović i Mehmedinović u većini slučajeva precizno dijagnosticiraju probleme oko sebe, od onih društvenih, do malo intimnijih, i teško je, ako ćemo biti iskreni, ne potpisati sve Jergovićeve prigovore na račun Zagreba. Jednako je i s oštrim Mehmedinovićevim opservacijama o Sarajevu, ali i Washingtonu, odnosno Americi, u kojoj danas živi. Ne pišu se tu baš lijepe stvari, ali su većinom istinite. Nažalost, ni jedan od njih ili nije u mogućnosti ili odbija jednako skrupulozan pogled uputiti prema samom sebi. Iako marinirani u sjećanju i analizi vlastitih odnosa sa svijetom, Jergović i Mehmedinović, možda čak sustavno, izbjegavaju ukazati na vlastite promašaje. Takav nadmeni stav onda naravno umanjuje njihove, većinom opravdane, primjedbe na račun drugih. O sebi najviše otkrivaju kada opisuju obiteljske odnose, a najdirljiviji dijelovi ove prepiske preko Velike bare jesu opisi Semezdina Mehmedinovića koji se tiču njegova sina.

Na kraju zato «Transatlantic Mail», popraćen konfuznim pogovorom Julijane Matanović, ostaje na pola puta između pamtljivog i instantno prolaznog, svodeći se prečesto na neobavezno ćaskanje dvojice prijatelja. No, zato fotografije Milomira Kovačevića Strašnog žive dugo u sjećanju, ali i kao podsjetnik da im tekst koji prethodi nije ravan.

Gordan Duhaček

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici