Sjajno mjesto za nesreću - Damir Karakaš

27.10.2009. Print | Pošalji link

Damir Karakaš s razlogom zauzima istaknuto mjesto među suvremenim hrvatskim piscima.

Razlog je, naravno, on sam, razmetni lički sin koji se djelomično emancipirao u odnosu na primitivni zavičaj, ali ipak ne toliko da ga književno prestane tematizirati. On je i sa svojom biografijom, i stavom, pa čak i pojavom drukčiji od ostalih hrvatskih pisaca, koji su pak, čast izuzecima, prilično slični, ponekad do neprepoznatljivosti. Također, lička konkurencija Karakaševom zdravom razumu skoro da je nepostojeća, jer je Lika Hrvatskoj u novije vrijeme dala dvostruko osuđenog zločinca Mirka Norca. Kao i Darka Milinovića, za kojega doista ne treba reći ništa osim – Darko Milinović.

Nadalje, Karakaševa hvaljena zbirka priča «Kino Lika» pretočena je prošle godine u uspješan film Dalibora Matanića, s kojim pisac sada zna nastupati i u tandemu na zabavama u Močvari. S treće strane, Paolo Magelli ga postavlja u ZKM-u. Jezikom neoliberalnog marketinga, Damir Karakaš je u protekle dvije godine postao vrlo in, on je eventualno nehotični brand neprilagođenog književnika koji s jedne strane doživljava ovacije u domovini, ili barem u lijevo-liberalnom dijelu kulturne scene, a s druge mu nije problem, u potrazi za slobodom, otići živjeti na ulicama Pariza. U tom sretnom spletu okolnosti najvažnije je da je ovaj pisac doista autentičan, i kao osoba i kao literarna pojava, te mu se nikako ne može prigovoriti da se ikome prodao. Barem ne još.

«Sjajno mjesto za nesreću» je roman u kojem se tematizira Pariz, s kojim ovaj autor ima ekstenzivno osobno iskustvo, ali to ovoga puta nije glamurozni grad svjetlosti, slavne povijesti, mode i kulture. Pariz je u vizuri Damira Karakaša grad raspolovljen na one koji u njemu bezbrižno žive i one koji pokušavaju preživjeti. Potonji su većinom emigranti s istoka Europe ili sjeverne Afrike, prema kojima se francuska većina odnosi kao da ne postoje, jer oni za njih nisu čak niti građani drugog reda. Ova proza je najbolja u dijelovima u kojima se opisuju svakodnevna poniženja emigranata, izazovi koji su za njih nepremostivi samo zato što nemaju odgovarajuće državljanstvo. Divljenja je vrijedna beskrajna energija tih ljudi, koji se nose sa svakodnevnim poniženjem dok se trude ne potonuti u utrobi velegrada. Karakaš nije opširan u opisima tih sporednih likova, prikazujući njihov karakter više njihovim postupcima nego minucioznom psihološkom  analizom, ali uvijek dovoljno pogođeno da svaki od njih zaživi u čitalačkoj mašti, bila riječ o narogušenom Bugarinu Hristu ili uplašenom Kinezu Chongu.

Ono što ostaje nedovoljno definirano sam je Pariz, koji se na neki čudan način, moguće i zbog svojeg mitskog statusa, izmigolji iz «Sjajnog mjesta za nesreću». Atmosfera grada, kao i emocije koje proizvodi u svima koji se u njega slijevaju, teško se može doživjeti na stranicama «Sjajnog mjesta za nesreću». Fabula romana je u svakom trenutku zanimljiva, povremeno i napeta kao u punokrvnom krimiću, jer ovaj pisac ima odličan talent da zainteresira i uvuče čitatelja u svoj svijet, bio on lički ili pariški. No, kada se uđe u Karakaševu prozu, dobri počeci i postavke ne dobivaju na intenzitetu kako stranice odmiču, nego većinom sve ostaje na istoj, ponekad monotonoj, frekvenciji.

Najbolje se to vidi u opisu ljubavne veze s alžirskom emigranticom Hadami, koju glavni lik upoznaje na polovici romana. Njihov je odnos neugodan spoj ovisnosti, nužde i naklonosti, savršena prilika da se Damir Karakaš, recimo, raspiše o mračnim stranama ljubavi. Refleksija nažalost izostaje, kao i u velikom dijelu «Sjajnog mjesta za nesreću», pa bila riječ o Matoševim tek usput spomenutim pariškim godinama, ili odnosima među rodovima. Možda je Karakaš nevina žrtva prevelikih očekivanja, ali to je prokletstvo omiljenosti s kojim se ostali hrvatski pisci ih baš i ne susreću. S ovakvom pričom, lokacijom i likovima, što je, naravno, sve zasluga autora, «Sjajnom mjestu za nesreću» nedostaje promišljanje o pripovjedanom, da bi se ovaj roman moglo bez rezerve pohvaliti. Inherentna zanimljivost Damira Karakaša, inače piščev najjači adut, njegovoj je novoj knjizi zapravo odmogla.

Gordan Duhaček

Pročitajte i ...
Pariz kao 'Sjajno mjesto za nesreću' Damira Karakaša
'Sjajno mjesto za nesreću' otkriva utrobu velegrada
'Gospodar Karlovca' - ritmizirani feljtoni Tomislava Čadeža
Tomislav Čadež - Gospodar Karlovca
Zagrebački pentagram - Paolo Magelli
Zagrebački pentagram u ZKM-u
Pet priča današnjeg Zagreba u ZKM-u
Tko koga vodi u Leipzig?
Tko bi gori, sad je doli ili hrvatski nastup u Leipzigu
Dalibor Matanić

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici