April u Berlinu - Daša Drndić

04.11.2009. Print | Pošalji link

«Ta široka i teška tišina, nalik debelim guzovima tužne domaćice, kotrlja se poput kakvog mrtvog mora i obmotava stara zdanja i uredne vrtove, liježe na staze, teče sokacima, noću poludi, izlijeva se u sobe i ulazi u glave.»

S tom se rečenicom čovjek susretne na 18. stranici nove knjige Daše Drndić «April u Berlinu», i teško je odmah se ne zapitati: Je li? Tišina nalik debelim guzovima tužne domaćice? Što je s tužnim domaćicama koje imaju mršave guzove, a što je tek s onima koje u guzovima imaju botoks? Tišina nalik njima onda je vjerojatno plastična. Možda je za nalikovanje teškoj tišini ključna tuga domaćice, jer sretne domaćice valjda pjevuše dok obavljaju kućanske poslove. Ako ih takvih uopće ima. Ili je tišina teška samo kada se poklope tuga i debeloguza domaćica? Ili je sve to tek jako blesava usporedba?

Teška tišina o kojoj Drndić piše je ona koja se čuje na berlinskom jezeru Wannsee, gdje je ova spisateljica provela stipendirani mjesec iz naslova svoje nove knjige. «April u Berlinu» je najlakše, ali i najispravnije, zvati knjigom, s obzirom da se opire kategorizaciji u ustaljene književne forme. Riječ je o kombinaciji memoara, fikcije i autofikcije, esejistike, citatnosti i svega ostaloga što autorici padne na pamet. Rezultat je razbarušen i frustrira pri čitanju jer se u njemu sudara banalno, promašeno i potresno. Kvalitativne amplitude «Aprila u Berlinu» djeluju bipolarno, pa se u ovom tekstu žito i kukolj ne mogu odvojiti.

Spisateljičin doživljaj Berlina je starački ograničen, jer ona u gradu, koji je trenutno neupitna kulturno-zabavna prijestolnica Europe, vidi skoro pa samo nacizam i holokaust. Tu je Daša Drndić na sigurnom i tematski domaćem terenu, a nakon romana naslovljenih «Totenwande», «Doppelgänger» i «Sonnenschein» bilo je logično da konačno stigne i do Berlina. Paradoks je u tome što u Njemačkoj, državi koja se zapravo jedina obračunala i obračunava sa svojom mračnom prošlošću, svega toga ima mnogo manje nego kod nas i u našem susjedstvu. Opisivanje etničkog čišćenja hrvatskog jezika nije na razini sličnih tekstova Dubravke Ugrešić, koja je znala biti i oštra i duhovita, dok je Daša Drndić atrofirano ostrašćena. Zgraža se, iščuđava, kori i pljuje ako treba, ali baš i ne analizira.

Moralni sudovi se u «Aprilu u Berlinu» donose previše lako, ignorirajući vrišteće paralele koje se ne uklapaju u autoričin svjetonazor. Primjerice, pred kraj se opisuje posjet koncentracijskom logoru Sachsenhausen, gdje Drndić polaže cvijeće na spomenik homoseksualcima koje su smaknuli nacisti. No, stotinjak stranica ranije se mašta o rasplesanim i bezbrižnim ljudima na Kubi, kojima se u toj tropskoj idili želi pridružiti i autorica. Pritom je potpuno slijepa na činjenicu da njih tamo desetljećima tlači bradati komunistički diktator, koji je sa svojeg otoka svojedobno deportirao i sve homoseksualce, proglasivši ih kontrarevolucionarnim elementom. I to nakon što ih je neko vrijeme držao u pravom logoru. Castrove žrtve, izgleda, ne zaslužuju bukete cvijeća, pa ni spomen u «Aprilu u Berlinu». Na jednak se način, bezobrazno i s pozicije dogmatskog autoriteta kojim se inače najviše služi Crkva, proziva britanskog dramatičara Toma Stopparda zbog toga što je, spletom groznih povijesnih okolnosti, tek 1999. godine saznao istinu o svojem židovskom porijeklu. Nešto tu jednostavno nije u redu!

No, kada pogodi metu, kao što je slučaj sa životnom pričom austrijske književnice Erice Fischer, Drndić ispisuje stranice teksta koje tjeraju suze na oči. Zato «April u Berlinu» jest literarni «tobogan smrti», koji pruža doživljaj i  najboljeg i najgoreg od Daše Drndić. U jednom trenutku ona proziva i Roberta Perišića zbog njegove kritike prethodnog romana «Sonnenschein», pa evo da odmah bude jasno: i ovaj je tekst imao svoje amplitude. Započeo je duhovito, u sredini malo usporio, predugo se zadržao na Castru, a bilo je i nepristojno zamjerati autorici njene godine, jer ako je autor ovog teksta u Berlinu mogao s pijetetom satima hodati kroz spomenik holokaustu, ali onda i partijati, ne znači da svatko može ili mora. Daši Drndić se sve ovo neće svidjeti, ali bi konačnu autoreferencijalnost svakako trebala pozdraviti.

Gordan Duhaček

Pročitajte i ...
Hrvatski P.E.N. o Drugom svjetskom ratu
Drugi svjetski rat, holokaust i književnost danas
Neven Ušumović o svojem 'Makovom zrnu'
Neven Ušumović: Zanima me implozija psihe i njene posljedice
Tko koga vodi u Leipzig?
Tko bi gori, sad je doli ili hrvatski nastup u Leipzigu
Književnost - godišnji pregled 2008.
Sve u sajmu knjiga u Puli
Dobar sajam u sjeni 'Gole istine'
Književnost - godišnji pregled 2007.

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici