Brak Marije Braun - Tea Alagić Vlašić

03.11.2009. Print | Pošalji link

Praksa preslikavanja predložaka, ali i postupaka, između kazališta i filma nije ni nova niti neuobičajena.

Ona, s argumentima ili bez njih, donosi dobro i jednoj i drugoj umjetnosti, a publici u pravilu pruža zadovoljstvo. Rijetki su oni mrgudi koji ne vole na platnu vidjeti kazalište, ili pak film prepisan na pozornici. Vjerojatno računajući i na to, Zagrebačko kazalište mladih odlučilo je svojoj zbirci slikovnica dodati još jedno poglavlje, naslova «Brak Marije Braun».

Jedan od najpoznatijih uradaka iz manje revolucionarne, melodramske faze Rainera Wernera Fassbindera ima, kao i sam autor, kultni status s kojim se ipak može polemizirati. Jedni ga vole, drugi baš i ne, ali ga, paradoksalno, svi cijene. Holivudske boje i pristup temi koja nikako nije bezopasna i bez političkih komentara kao i angažiranih poruka, osigurao je status priči o trenutnom uspjehu mlade, lijepe i pametne žene u Njemačkoj nakon Drugog svjetskog rata. Oporavak velike zemlje, ne samo ekonomski nego i moralni, i uopće shvaćanje veličine grijeha koju treba podijeliti iako ne u jednakim omjerima, tema je u podlozi «Braka Marije Braun». Nije čudno što se Fassbinderova heroina baš zato spetlja s crnim američkim vojnikom, kojeg na kraju i ubije. Zbog njezinog zločina ispašta drugi, točnije njezin suprug s kojim je sve do tada bila u braku tek jednu noć i nepuni dan, pa je preuzimanje krivice također nešto o čemu Fassbinder naizgled glasno šuti ispod melodramskog mamca za publiku.
No, upravo je melodrama kao žanr okosnica onoga što bi u kazalište trebalo prenijeti kad je riječ o kasnom Fassbinderu, i upravo je to ono što Tei Alagić Vlašić, Mostarki na više i ne tako privremenom radu u New Yorku, nije uspjelo.

Produkcija Zagrebačkog kazališta mladih donekle je korektna preslika filma, iako to možda i nije željela biti. Prati razvojnu liniju priče i ne posustaje čak i kad treba hodati po ruševinama, ali sva njezina rješenja neinventivna su i nekako – prosječna. Salonski stolci kao ruševine građanstva koje je u jednom trenutku pogrešno izabralo ili jednostavno pustilo da se stvari dogode same po sebi, možda i jesu efektno rješenje, baš kao i naslagane cigle kao vizualni detalj porušene zemlje, ugleda i identiteta, ali se nad njima ne nadvija sadržaj. Točnije, sve što se s Marijom Braun treba dogoditi u predstavi se i dogodi, ali potpuno beskrvno. Ako je riječ o konceptu, on nema uporište u ostatku produkcije, kao ni pravi razlog postojanja, a ako nije – onda je riječ tek o bezidejnosti i zanatskom odrađivanju prepisivanja filma na pozornicu. Glasati ipak treba za ovo drugo, s obzirom da postdramsko, ukoliko je uopće riječ o tome, ne mora biti i adramsko, tj. bezdramsko. Pogotovo ako je riječ o melodramskom Fassbinderu. 

Izostanak žara i razloga osjeti se na svakom segmentu predstave, pa i na glumačkoj igri. Staro je ZKM-ovo pravilo da ako je Krešimir Mikić nevidljiv, onda i s cjelinom nešto nije u redu, i «Brak Marije Braut» tu nije iznimka. Pridoda li se tome još i blijeda, ne samo u licu, Katarina Bistrović Darvaš, čiji unutarnji očaj u naslovnoj ulozi ne može vidjeti ni publika koja sjedi u prvom redu partera, ova je predstava zaista uspjela ne pročitati svoj predložak, a da pritom s današnjom Hrvatskom ima onoliko veze koliko je sama redateljica poručila u najavama. Ponovna izgradnja društva spuštenog na niske grane i uspostavljanje pravila važnijih od pojedinačnih ljudskih sudbina, čak i kad ti pojedinci vjeruju da drže sve konce u rukama, tek je udaljena usporedba koja publici padne na pamet kad se treći put probudi. Između joj pak najviše godi video Ivana Marušića Klifa i svjetlo Jana Dekeysera, što je ipak premalo za očekivanja koja su pratila ovaj projekt.

«Brak Marije Braun» tako je slikopis pretvoren u slikovnicu, previše nalik «Ani Karenjinoj» i «Victoru ili djeci na vlasti», predstavama s kojima se ZKM baš i nije proslavio. Na tragu spomenute poetike može se i dalje plutati, ali čini se ipak da su izazovi prihvaćeni prošle sezone ovom kazalištu jednostavno bolje sjeli.

Igor Ružić

Pročitajte i ...
'Brak Marije Braun' – poslijeratna Njemačka u ZKM-u
Fassbinder na daskama ZKM-a

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici