Roppongi. Rekvijem za oca - Josef Winkler

30.11.2009. Print | Pošalji link

Iako naizgled vrlo simpatična, činjenica da bebe kao svoju prvu riječ najčešće prozbore “mama” ili “tata” ujedno je i vrlo simptomatična.

Riječ je, s jedne strane, o logičnoj posljedici jednostavnosti izgovora tih riječi, kao i ogromne prisutnosti roditelja u svijetu ljudskog bića čije se postojanje u tom trenutku još mjeri u mjesecima. S druge strane, već se tada djeci urezuje u razum i osjećaje centralno mjesto roditelja u njihovom životu, kao trenutni blagoslov koji se zna pretvoriti u vječno prokletstvo. U savršenom svijetu bebe bi zato kao prvu riječ izgovarale nešto poput “ljubav”, “sloboda”, “istina” ili možda čak “dijalektički materijalizam”. Ili bi jednostavno odlučile ne govoriti, ako nemaju što reći. Realnost je, nažalost, takva da život započinje s fiksacijom na roditelje, iz koje, između ostalog, nastaju Edipovi i Elektrini kompleksi, kao i manje slavne, ali i dalje podjednako trajne traume.

Na Balkanu je situacija specifična po tome što se figura oca uzdiže do nebesa, pa je domaći patrijarhat proizveo i očeve nacija, kao da obiteljski tirani nisu dovoljni. Naš Otac Nacije, Franjo Tuđman, lučio je tako moćne očinske feromone da nije bio simbolički otac svake Hrvatice i Hrvata, nego i roditeljska figura za neke od svojih najbližih suradnika. Sudeći prema njihovim tadašnjim izjavama, svaki put kada bi vidjeli Tuđmana, Vesna Škare-Ožbolt, Jadranka Kosor i Andrija Hebrang automatski bi pomislili “tata! tatice!”, a Ćiro Blažević je, kao i svako uplašeno dijete, Vrhovnom Roditelju htio i u krevet. Da su svi spomenuti, ali i milijuni Hrvata, imali devedesetih godina priliku pročitati neku od knjiga austrijskog pisca Josefa Winklera, stvar bi možda bila drukčija. I bolja.

No, opet je realnost takva da je jedno Winklerovo djelo na hrvatski prevedeno tek ove godine, i to roman “Roppongi. Rekvijem za oca”. Čekanje se isplatilo, jer je “Roppongi” i tematski i stilski izazovan i izvanredan tekst, kakvog se u hrvatskoj književnosti rijetko susreće. Winkler je velik dio svojeg stvaralaštva posvetio razotkrivanju austrijske provincije, skučenog mentalnog prostora koji prvenstveno stimulira pokornost autoritetu.

Kao što i sam na početku “Roppongija” piše, njegovi su prvi romani bili ispunjeni žarom i srdžbom, ali je s vremenom postao refleksivniji i tolerantniji u kontinuiranom literarnom obračunu s ocem. Dotični je, pak, bio kruti koruški seljak, koji je živio skoro pa cijelo stoljeće, ne mijenjajući se nimalo, bez obzira na situaciju oko sebe. Taj je čovjek bio isti za vrijeme Austro-Ugarske, nacizma, kapitalizma i globalizacije, držeći se čvrsto strogih pravila jednostavnog seljačkog, katoličkog života. To, zapravo, znači da je bio čudovišan, tvrd i neprobojan kao crni monolit, promašen otac čija su se djeca razvijala usprkos, a ne zahvaljujući njemu. Svojem je sinu Josefu, kao priznatom i poznatom piscu, na kraju poručio da mu ne dolazi na pogreb, što je ovaj ispoštovao, ostajući na studijskom boravku u Roppongiju, tokijskom kvartu koji je inspirirao naslov romana.

Winkler je lutao Roppongijem i opraštao se od svog oca, kojega je više mrzio nego volio, ali nikada nije prema njemu mogao biti ravnodušan. Dugim, poezijom nabijenim rečenicama, s brojnim simboličkim detaljima, pa i povremenim bljeskovima humora, Winkler ispisuje rekvijem ocu, rekonstruirajući pogrebne ceremonije svog rodnog sela, ali i one u Indiji, u kojoj je često boravio. Dok opisuje što je sve, na sreću, izbjegao svojim ostankom u Tokiju, Winkler stvara i minijature stvarnih ljudi iz koruške provincije, pa tako, primjerice, spominje kako ne mora slušati “glasni, tragični i usrdni” kontratenor brkatog seljaka Fride Lemmerhofera, čije je pjevanje redoviti repertoar tamošnjih pogreba. Gospodin Lemmerhofer i svi ostali koje pisac navodi imenom i prezimenom vjerojatno bi se uvrijedili da pročitaju što o njima u “Roppongiju” piše, ali piščeva je sreća što se u tom selu čita jedino Biblija.

“Roppongi. Rekvijem za oca” je, bez okolišanja rečeno, knjiga koja rastura, i to odjednom nekoliko stvari. Mit očinske figure, klasične pripovjedne obrasce, kratke rečenice za čitatelje s poremećajem pažnje, provincijski mentalitet, autoritarnost, Katoličku crkvu i njene ceremonije, te još i površne zapadne percepcije o Dalekom istoku. Amen.

Gordan Duhaček

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici