GODIŠNJI PREGLED: Književnost 2009.

30.12.2009. Print | Pošalji link

Knjiga koju se ove godine najviše reklamiralo, a od koje se istovremeno nije ništa posebno očekivalo, osim da zaradi što više novca, bez konkurencije je bila "Izgubljeni simbol" Dana Browna.

Ovaj nastavak "Da Vincijevog koda" zasad u potpunosti ispunjava sva očekivanja, rušeći rekorde prodaje, pa čak i na tek nastajućem tržištu elektroničkih knjiga. Također opravdava i očekivanje da nije ni približno sve književnost što se može naći u knjigama - činjenicu koja se u Hrvatskoj može lako zaboraviti, s obzirom da na tom zaboravu mnogi proaktivno rade. Primjer toga bila je književna apokalipsa koju su prošle godine najavili bestseleri Nives Celzijus i Zlatka Sudca, ali ona se ipak nije ostvarila. Usprkos svim marketinškim agencijama i pripadajućim "eventima", književnost je živa, ako ne i do kraja zdrava.

No, jedan od prvih ovogodišnjih primjera vitalnosti bila je zbirka priča «Makovo zrno» Nevena Ušumovića, nevelik tekst koji je svojim modernističkim stilom i senzibilitetom predstavljao veliko osvježenje, usput otkrivajući hrvatskom čitateljstvu mađarskog pisca Gezu Czatha, kojim se autor inspirirao. Ušumović je čak imao i koncept za svoju prozu, koji se naslanja na njegove muzičke afinitete: "Koncepcija zbirke odgovara modelu jednog rock albuma. Još važnija je veza s free jazzom i noise jazzom, dakle ne onim uz koje se može pucketati prstima, jer se kada pišem pokušavam dovesti u stanje jazz glazbenika koji improvizira na sceni."

Među publicističkim djelima s proznim tendencijama svakako treba izdvojiti drugi obračun Igora Mandića sa sâmim sobom, ovaj put pod naslovom "U zadnji čas". Ova napeta autofikcija, iako bez potresnih trenutaka, kakav je u prvom dijelu "Sebi pod kožu" bio opis samoubojstva autorove kćeri, ispričala je kroz Mandićev život i najvažnije momente suvremene hrvatske povijesti. Odluka da opet piše o sebi Mandiću nije bila laka, ali je bila ispravna:"To je najteže i posljednje što preostaje, jer najprije treba proživjeti jedan život kako bi se o njemu pisalo. Danas mladići i djevojke, do trideset godina stari, pišu besmislice i nekakve autoreferencijalne ispovijesti, a nemaju ništa reći, jer ništa nisu ni doživjeli." Ovaj vječni polemičar se, osim još jedne knjige, također može pohvaliti i jednim od najhrabrijih nastupa u "Nedjeljom u dva", talk showu u kojem kontroverzi nije manjkalo. Mandić je svoju priliku za pojavljivanje na HTV-u odlično iskoristio, nazvavši Branimira Glavaša koljačem, Željka Keruma seljačinom, Srbe bratskim narodom. No, činjenica da je netko odlučio stvari nazvati njihovim pravim imenom u kulturnoj je javnosti većinom gromoglasno prešućena. Ako ništa drugo, Igor Mandić je podsjetio kako izgleda pravi angažirani intelektualac, za razliku od bubrega u korporativnom loju, koji su se i Mandićem sâmim pokušali okititi.

Još jedno lijepo iznenađenje bila je ovogodišnja dobitnica Nobelove nagrade za književnost Herta Müller, njemačka spisateljica rumunjskog porijekla, čija je velika, pa čak i opsesivna tema život u komunističkoj diktaturi. U trenutku kad se naveliko obilježavala i slavila dvadesetogodišnjica pada Berlinskog zida, ujedno i simboličan trenutak pada komunizma, nije iznenađujuće što su Šveđani odlučili nagraditi autoricu takvog ideološkog usmjerenja. Jer, Nobel je uvijek plesao između umjetnosti i politike, ali je dobro što je ujedno skrenuta pozornost na nedovoljno poznatu ženu koju vrijedi čitati. A sretna je okolnost da to možemo i na hrvatskom, zahvaljujući nakladi OceanMore, koja je već objavila prijevode romana "Remen, prozor, orah i uže" te "Da mi je danas bilo ne susresti sebe".

Inače je 2009. bila plodna godina za prijevode, pa se domaće čitateljstvo moglo udubiti u konačno, ali ne i prekasno prevedena djela – spomenimo samo Roberta Musila, Erica Hobsbawna, Ambrosea Biercea i Chinue Achebe. Naravno, ekspresno je bio preveden i Dan Brown. Među svim tim prijevodima, jedan od najtemeljitijih bio je onaj "Uličara" Piera Paola Pasolinija, knjige koja je objavljena u potpuno zasluženo hvaljenoj biblioteci "Na tragu klasika" izdavačke kuće Disput. S Pasolinijevim svojedobno kontroverznim i skoro zabranjivanim romanom, u kojem opisuje život radničke klase rimskih predgrađa, u koštac se uhvatila Vanda Mikšić, obavivši impresivan posao. No, ona sâma baš i nije do kraja zadovoljna svakim detaljem, poput naslova djela: "U originalu se roman zove 'Ragazzi di vita', što donekle znači 'uličari, ali u sebi skriva dva vrlo pozitivna pojma, a to su 'dečki' i 'život'. Kada se te dvije riječi spoje, onda se značenje mijenja, te se misli na besprizorne uličare. U ženskom rodu taj izraz pak označava prostitutku." Ovom pretjeranom samokritikom Mikšić je, zapravo, otkrila kakav treba biti istinski prevoditelj, koji do svojeg posla drži, a kakvih kod nas ima mnogo više nego što se na prvi pogled može činiti.

A da se književnim poslom može baviti na profesionalniji način nego što to neki veliki izdavači čine, pokazale su i nove snage iz izdavačke kuće Novela. Tamo su za odabir naslova zadužene tri mlade urednice, koje su u godinu dana na tržište izbacile nekoliko odličnih knjiga, među ostalim i trilogiju Agote Krištof "Velika bilježnica", "Dokaz" i "Treća laž", a započevši  s "Čovjekom u tami" Paula Austera. Jedna od njih, Diana Matulić, tvrdi da njihov premijerni naslov nije ziheraški izbor: "Paul Auster nije ziheraški izbor, jer bi inače prvo objavili Dana Browna ili pak Dostojevskog. Ova knjiga jest bila veliki hit u Francuskoj, no ovdje je Auster daleko od toga. On ima svoju vjernu publiku, koja se polako širi. Birajući njega, htjeli smo naznačiti kakve autore želimo objavljivati u budućnosti – kvalitetne, suvremene, velike." Iako bi se o tome dalo još raspravljati, najvažniji prijevodi koje je ove godine Novela potpisala bez sumnje su obogatili književnu ponudu. Isto vrijedi i za knjige iz novoosnovane edicije EPH i Novog Libera, kao što su odličan roman "Čefuri raus!" ili "Tesla, portret među maskama". Potonje djelo, inače dobitnik NIN-ove nagrade, ujedno je objavljeno na 'lepom' srpskom jeziku, koji, usprkos svim naporima, nije zaboravljen. U nakladničkom poslu ove godine su se, zapravo, najviše iskazali oni ne tako veliki i moćni, poput Pelaga, Sandorfa, Meandra i standardno odlične - ali više niti male niti nemoćne - Frakture.

Što se, pak, domaće književnosti tiče, sveukupan dojam nije razočaravajući, ali uvijek postoji i ono "ali". Doista velika djela, koja će hrvatsku književnost obogatiti time što će je prerasti, i dalje se čekaju, uz napomenu da je najbliže tome došao "Polusan" Ratka Cvetnića, koji je, paradoksalno, kroatocentričan na svaki mogući način. I dalje se nestrpljivo čeka na nove romane Zorana Ferića i Borisa Dežulovića. Vakuum je zato ispunilo svojevrsno uskrsnuće Miroslava Krleže, zahvaljujući Nakladi Ljevak, koja je objavila njegov posljednji intervju. Krleža ga je dao za beogradski radio, i to odgovarajući u pisanoj formi na pitanja novinara Miloša Jevtića, kojemu je to bio jedan od najdužih, ali i najzanimljivijih razgovara: "Slušatelji su se javljali i postavljali pitanja. Mislili su valjda da Krleža sjedni negdje u studiju i piše sve te odgovore. Poslije emitiranja se javilo nekoliko novina koje su htjele objaviti intervju. Pitao sam Krležu je li to u redu, a on je preporučio Borbu." Cijeli intervju, sada naslovljen "Mnogopoštovanoj gospodi mravima", između ostaloga otkriva i romantika u starom ciniku, te je od prve do posljednje stranice zanimljivo štivo.

Na književnoj sceni, kao poticaj raspravi i živosti, najboljima su se pokazale neke tribine i neki časopisi. I jedni i drugi su, naravno, upali u zamku propitivanja vlastitog smisla, ali bi bilo mnogo samotnije da se ne može otići na čašicu literarnog razgovora u Booksi, koja je proslavila petogodišnjicu postojanja, ili na Grički dijalog. Isto vrijedi za brojeve Gordogana, Tvrđe, Qouruma, Europskog glasnika i Zareza, s time da samo potonji nema distribucijski problem, dok se ostale časopise ponekad treba tražiti po izabranim knjižarama, dok ih na kioscima većinom nema. U uredništvu Quoruma i Zareza sada se nalazi i mladi pjesnik Marko Pogačar, čija je zbirka "Predmeti" jedna od najvažnijih ove godine, premda on sâm svoju poziciju "čimbenika" na književnoj sceni gleda s rezervom: "Bilo bi preuzetno razmišljati u smjeru karijere pjesnika. Ta scena je previše mala i centralizirana, ograničena na određeni broj ljudi, a netko tko je studirao književnost i njom se bavi, i pisanjem i kao kritičar, mora završiti u tome. Ti interesi konvergiraju, a mora se i od nečega živjeti, pa zato radim sto stvari."

Još jedna dobra stvar bila su brojna gostovanja iznimno zanimljivih i raznolikih autora. Zagreb, i Hrvatsku, pohodili su, između ostalih, Gilles Leroy, Tom McCarthy, Josef Winkler, te mlade srbijanske književne snage, kojima je bila posvećena ovogodišnja Revija malih književnosti. John Banville, kojemu je objavljen prijevod remek-djela "Knjiga dokaza", Hrvatsku nažalost nije posjetio, no mi smo ipak došli do njega u Irskoj. Ovaj dobitnik Bookera ispričao nam je svoje loše iskustvo medijskog progona, nakon što je napisao negativnu kritiku za roman «Subota» Iana McEwana u New York Review Of Books: "Kad bih i imao priliku to ponovno učiniti, ne bih, jer je to shvaćeno kao napad jednog pisca na drugog, a ja to nisam vidio na taj način. Iz moje perspektive, ja sam kao književni kritičar napisao iskrenu kritiku te knjige. Bila je to vrlo loša knjiga. Štoviše, smatrao sam smiješnom njenu recepciju, s velikim pohvalama na račun navodno velikog romana o 11. rujnu. Pritom sam književne kritičare napao jednako kao i sâmu knjigu. Mnogi su to smatrali napadom jednog pisca na drugog i nisam sretan zbog toga. Da sam znao da će se to dogoditi, ne bih napisao tu kritiku. Time ne želim reći da sam bio u krivu, ali mislim da sam trebao shvatiti da će to biti percipirano kao nekakva osobna osveta. To, naravno, nije bio slučaj – ja čak niti ne poznajem Iana McEwana." Slične se situacije događaju, naravno, i kod nas, pa se možemo pohvaliti da smo barem po tome uhvatili priključak s ostatkom zapadnog svijeta.

Godinu velike krize hrvatska književnost i književna scena baš i nisu toliko osjetile, a djelomično je za to zaslužna činjenica da su financijske potpore podijeljene u 2008., kada je život na kredit i u minusu svima bio modus vivendi. Sve ovo, pak, znači da prava kulturna recesija dolazi u 2010. No to za pisanje možda i ne mora biti loše, jer su i glad, siromaštvo i nemiri stvorili dovoljno svevremene književnosti kao i dokonost blagostanja.

Gordan Duhaček

Pročitajte i ...
'Sjaj epohe' Borivoja Radakovića ne gubi sjaj niti nakon 20 godina
'Sjaj epohe' dvadeset godina kasnije
Igor Mandić ide sebi drugi put pod kožu
'U zadnji čas' - nastavak autobiografije Igora Mandića
Teofil Pančić u Zagrebu
Teofil Pančić - autor zahvaljujući čijem pisanju su mnogi ostali normalni
Bugarska književnost u Booksi
Počinje Revija malih književnosti
Kritički dijalog o ženskom pismu
Od ženskog pisma do pisma za žene

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici