Nasilje nad ljepotom - estetika i pojam umjetnosti

29.08.2007. Print | Pošalji link

Iako sama činjenica da je riječ o prijevodu recentne knjige izuzetno utjecajnog američkog filozofa umjetnosti trećem izdanju biblioteke «Refleksije» zagrebačkog MSU-a nedvojbeno daje ozbiljnu težinu.

Pa ipak, odabir «The abuse of beauty» Arthura Dantoa, može se činiti pomalo nejasnim za još uvijek malu biblioteku koja podebljava svoje usmjerenje. «Suvremena umjetnost» Catherine Millet uzeta je u funkciji svojevrsnog uvoda, odabir eseja za zbirku Borisa Groysa polemički je mišljen, dok je Arthura Dantoa, koliko god je citiran autor, teško jasno smjestiti u promišljenu strategiju biblioteke «Refleksije» kao projekta jednog novog muzeja koji se formira na sceni. Ne samo da je okvir kojega se neosporni autoritet Danto ustrajno drži teško uskladiv s onim što bi za lokalni kontekst bilo od neposrednog interesa, nego u ovom slučaju pomalo zbunjuje i posezanje za knjigom koja ima sva obilježja takozvanog kasnog djela. Nakon čitave serije djela Arthura Dantoa koja su značajno oblikovala putove recentne estetičke teorije, «Nasilje nad ljepotom – estetika i pojam umjetnosti» dolazi gotovo kao autobiografska knjiga, i doima se, u nekim segmentima vrlo snažno, kao osobna ispovijed.

Ovo posljednje nikako ne treba uzeti kao nedostatak nje kao takve. Naprotiv, možete se odmah zavaliti u fotelju jer je Arthur Danto, složit će se vjerojatno svi koji su ga ikad čitali, izvrstan pisac čije je misli, u njihovoj jasnoći, ugodno pratiti. S tim je u skladu i njegova uputa čitatelju da se knjizi prepusti kao pustolovnoj pripovijesti, «uz nešto filozofskih argumenata i distinkcija». U uvodnim poglavljima Danto će izložiti uglavnom sve na što se oslanja i što ga inspirira, očekivano se zadržavajući na za njega ključnim mjestima kao što je Warholova Brillo  kutija i Hegel, s tezom o «kraju umjetnosti». U Dantoovoj filozofskoj šetnji oboje su istodobno odmorišta i stabilni argumenti u čitavom nizu prigovora estetičkoj teoriji dvadesetog stoljeća, njenim zabunama i nesporazumima.

Tekst prirodno vijuga u brojnim dugačkim, ali uzbudljivim digresijama na koje je Danto zasigurno mislio upozorivši čitatelja da se prepusti pustolovini. Uloga «neukrotive avangarde», kako ju naziva u drugom poglavlju, pritom je podjednako ključna za njegovu 'pustolovnost', kao i za samu temu kojom se bavi, jer upravo avangarda otpisuje kategoriju ljepote u umjetnosti kao njenog presudnog, i uopće nužnog, estetskog svojstva. Konačno, način na koji Danto izlučuje davne kategorije lijepog, odvratnog, moralnog i tako dalje, u polju naizgled heterogenih, potpuno različitih poetika od suvremene umjetnosti do davnih stoljeća i natrag, opojan je i vrlo inspirativan.
 
Vratimo li se njenom ispovjednom tonu, knjiga doista kao da odražava neki Dantoov osobni, dijelom i filozofski preobražaj, vrlo usporediv s onim američkog slikara Philippa Gustona kada se ovaj upitao, kako Danto nekoliko puta navodi u knjizi, «odakle mu pravo stvarati ljepotu kada je svijet mjesto užasa». Dantoova želja za spašavanjem ljepote iz istog tog užasa, usporedna s njenom rehabilitacijom i novim tumačenjem unutar razmatranja umjetnosti, dijelom je potaknuta tragedijom 11.rujna, što pozadinu njegovih nastojanja čini odjednom mnogo jasnijom. Knjiga na kraju možda mnogo toga, uključujući neizbježno i ono što Danto priželjkuje, ostavlja odgođenim i neizvjesnim. Ona je u tom smislu osobna, a čini se prikladnim za reći – i lijepa. 

Marko Golub

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici