Književnost - godišnji pregled 2007.

02.01.2008. Print | Pošalji link

Teško predvidjeti kako će se za stotinjak godina gledati na 2007. godinu u nekoj budućoj povijesti hrvatske književnosti.

Upućeniji poznavatelj stanja na književnoj sceni mogao bi možda ustvrditi kako ova godina nije ponudila previše toga novoga što bi trebalo biti zapamćeno. Za razliku od prvih pet godina 21. stoljeća, 2007. nije iznjedrila novi književni pokret, kakav je bio FAK, niti je ponudila debitanta kakav je bio Renato Baretić s «Osmim povjerenikom» prije tri godine. Uz nekoliko manje ili više zanimljivih iznimki, sve je ostalo isto kao i prije, s time da se status quo ispostavlja kao nedostatak. Hrvatska književna scena kreće se tromo, uz to i ne znajući gdje točno ide.

S druge strane, izvan već ustaljenih trendova, naročito onih koji su forsirani od strane medija, a to su, da ne bude zabune, takozvana stvarnosna proza, takozvano žensko pismo i takozvana Lana Biondić, čitateljima se ponudilo nekoliko proznih i publicističkih djela koja se već sada čine kao klasici u nastajanju. Jedan od njih je «Od Bacha do Bauhausa» Viktora Žmegača, povijest njemačke kulture ovog svjetski uglednog germanista, uz koju je, s pravom, često išao epitet kapitalnog djela. Žmegač je na 900 stranica, i to stilom prijemčivim prosječnom čitatelju, skupio svoje enciklopedijsko znanje o ovoj opširnoj temi i stvorio svjetski relevantno znanstveno-publicističko djelo kakvo na ovim prostorima nije lako naći.

Uz Žmegačevo ime veže se, iako ni na koji način njegovom krivnjom, i jedan od neizbježnih skandala kakve hrvatska kulturna scena redovito generira, nažalost, uspješnije i pouzdanije nego pamtljivu umjetnost. Nekad ugledna Vjesnikova nagrada za knjigu godine otišla je u ruke Zdravka Zime, koji je prethodno figurirao kao predsjednik žirija za dodjelu iste. Zimin glavni konkurent bio je Viktor Žmegač, čijih je 900 originalnih stranica u konačnoj odluci žirija proglašeno manje vrijednim od ukoričenja stotinjak stranica Ziminih novinskih kolumni. Kada je na to, ali i mnoge nejasnoće i sumnjive radnje oko dodjeljivanja Vjesnikove nagrade, upozorio Borivoj Radaković, objavivši tekst u Večenjem listu, Zima ga je apsurdno proglasio agentom hrvatske ekstremne desnice. Ostatak žirija koji je Zimu pretpostavio Žmegaču mudro je šutio, urednica kulture u Vjesniku Branka Džebić ekspresno je otišla na godišnji odmor i isključila mobitel, a jedino je Julijana Matanović otvoreno iznijela svoju stranu priče, ukazavši na problematične propozicije ove nagrade, ali i na neke druge aspekte cijelog slučaja, kao što je incestuoznost hrvatske književne scene.

Druga bura došla je iz Leksikografskog zavoda, gdje su se sukobili Velimir Visković s jedne strane i tandem Bogišić-Ladan s druge. Nakon raznih optužbi iznesenih u medijima i na press konferencijama, od kojih danas ni jedna ne ostaje u sjećanju, sva trojica su zavapila premijeru Sanaderu da presudi tko je u pravu. Doktor Ivo je, nakon nekoliko dana šutnje, držeći se starog Tuđmanovog ideala svehrvatske pomirbe, poručio posvađanima da smire strasti i nastave zajedno raditi, što su spomenuta trojica, u maniri najposlušnijih aparatčika, i napravili.

Uz starog-novog premijera vezan je i jedan od poetskih vrhunaca 2007. godine. Konkretno, Feral Tribune je objavio reprint Sanaderove pjesme stare dvadeset godina, objavljene u Slobodnoj Dalmaciji, u kojoj premijer, pišući u ženskom rodu, preklinje da ga netko konačno muški uzme i lamentira kako mu je dosta polovnjaka. Iako pjesnici i kritičari nisu bili pretjerano oduševljeni Sanaderovim poetskim pokušajem, lijepo je vidjeti da autor «Povijesti parfema» ima razumijevanja, barem kada je u pitanju njegova poezija, za probleme transrodnih osoba, o kojima, kao političar, inače «nema stav».

Osim Sanadera, popularan je bio i desetljećima pokojni Vladimir Vidrić, čija se kuća našla u središtu spora između civilne udruge Pravo na grad i gradonačelnika Bandića, koji pod svaku cijenu želi Cvjetni trg prepustiti u građevinsko-poduzetničke šape Tomislava Horvatinčića. Među pokojne se ove godine upisao i Dragutin Tadijanović, prva tamburica hrvatskog pjesničkog orkestra i moguće jedini književni bard na svijetu uz Williama Shakespearea. Od živih pjesnika svakako treba spomenuti zbirku Tomislava Čadeža, naslovljenu «liječenikatolik.hr», koja se svojim humorom i oštrinom izdvojila iz samozadovoljne hrvatske pjesničke scene.

Za razliku od poezije koja se ne čita, hrvatski prozaici su i ove godine isporučili nekoliko bestselera lokalnih razmjera. Jedan od njih je i Hrvoje Šalković, koji će ostati upamćen kao prvi hrvatski pisac kojeg se u prirodnoj veličini i od kartona moglo vidjeti na ulicama kako reklamira svoj drugi roman «Zec na mjesecu», koji pak, sigurno je, upamćen neće biti. Slavenka Drakulić pak nije nudila karton nego tek riječi na papiru, napisavši nakon dulje stanke roman «Frida ili o boli», ozbiljno štivo o meksičkoj slikarici Fridi Khalo, koje se na kraju pokazalo kao hit godine osvojivši i čitatelje i kritiku.

Uz Slavenku Drakulić, ovu godinu je obilježilo još nekoliko spisateljica, ponajviše Daša Drndić s romanom «Sonnenschein», te Sanja Lovrenčić sa nagrađivanom biografijom Ivane Brlić-Mažuranić i zbirkom pjesama «Rijeka sigurno voli poplavu». Iako ne spada u to društvo, vrijedi spomenuti kako je i Milana Vlaović, prethodno poznata kao žena nogometaša i lakoglazbena autorica, izdala roman «Blato» o životu žena u hrvatskoj provinciji, koji se ispostavio mnogo boljim nego što je itko očekivao, naročito ako se u obzir uzmu književni pothvati njezinih jet-set kolegica.

Većih promjena u funkcioniranju nakladništva u Hrvata ove godine nije bilo. Na sceni je i dalje polumonopol velikih, oslanjanje na državne potpore malih, a svima bi trebao, barem načelno, koristiti Sporazum o jedinstvenoj cijeni knjiga, potpisan između Zajednice nakladnika i knjižara i Ministarstva kulture. Valter Lisica, vršitelj dužnosti predsjednika Zajednice, koji svoj v.d. status planira zadržati i naredne dvije godine, naglasio je kako je cilj bio zakon, a ne neobavezujući sporazum čija provedba ovisi isključivo o dobroj volji potpisnika.

Da se hrvatska kultura na neke načine približava Zapadu, i to ne samo u kartonskim marketinškim kampanjama, pokazao je i transfer našeg najpoznatijeg književnog urednika Krune Lokotara, koji je, bježeći pred holdingizacijom AGM-a, otišao u Algoritam. Tamo je pokrenuo biblioteku KaLibar i publici prezentirao nekoliko naslova, no hitovi kakve Lokotar inače isporučuje, kao što je «Uho, grlo, nož» Vedrane Rudan, još se čekaju.

Ako već domaća književnost u ovoj godini nije bila pretjerano revolucionarna, strani gosti su se pokazali kao dobrodošao nadomjestak. Zagrebom i Hrvatskom prodefilirali su svi od Frederica Beigbedera do Wei Hui, no u najboljem sjećanju ostaju posjeti istočnih susjeda, konkretno Davida Albaharija i Svetislava Basare. Potonji je Zagreb posjetio nakon dva desetljeća - dočekali su ga čak i gradonačelnik i njegov mali od kulture Duško Ljuština, a Basara se pohvalio i svojom umješnošću kada je u pitanju medijska promocija. Za razliku od većine hrvatskih književnika, koji pozu zabrinute ozbiljnosti uzimaju kao neodvojivi dio svojeg imagea, Basara je svoj zadnji roman, «Uspon i pad Parkinsonove bolesti», ovjenčan NIN-ovom nagradom, u Srbiji pretvorio u bestseler obmanuvši tamošnje tabloide kako je u centru priče Vojislav Koštunica, koji, naravno, boluje od spomenute bolesti.

Svetislav Basara posjetio je Zagreb u sklopu Dana srpske kulture, a osim njih ponuđeni su bili i Festivali kratke priče, Festival Pazi knjiga!, Dani književnosti uživo, te Festival svjetske poezije. Jedino što je nedostajalo su Dani festivala ili Festival dana, no o bjelodanoj festivalizaciji hrvatske kulture sve je već rečeno i koliko god nekome smetala, treba se prisjetiti kako je izgledalo dok dana i festivala nije bilo.

U kategoriji književnog kurioziteta godine vrijedi spomenuti kratkotrajnu prodaju romana Radovana Karadžića «Čudesna hronika noći» u knjižari u centru Zagreba, ali i obračun Stjepana Gabrijela Meštrovića sa svojim slavnim djedom Ivanom. U «Srcu od kamena» Stjepan Gabrijel se bavio svime i svačime, što se najbolje može opisati sljedećim dadaističnim nizom: Kraljevina SHS, Karađorđevići, Ante Pavelić, NDH, Josip Broz Tito, Jugoslavija, SAD, komunizam, hladni rat, Franjo Tuđman, 'kipara starog kći' Marica, Feral Tribune, Zvonko Maković, hrvatsko pravosuđe, sin Mate, HDZ-ova pretvorba i tako dalje. Zaključak svega jest kako je Ivan Meštrović bio loš otac i loš Hrvat, a unuku su u prezentaciji ovih teza asistirali Slaven Letica s kaubojskim šeširom na glavi i Antun Vrdoljak bez kaubojskog šešira na glavi. Cijela stvar bi se mogla podvesti pod egidu «pametnome dosta».

Kraj godine donio je četiri knjige koji bi, kako stvari stoje, trebale obilježiti 2008. godinu, a riječ je o novim romanima Miljenka Jergovića, Roberta Perišića, Mirka Kovača i Dalibora Šimprage. Ako već nije ponudila previše toga za pamćenje, 2007. je na samom svojem koncu stvorila uvjete da ova nova godina ostane u sjećanju. Proteklu se pak, ruku na srce, može rezimirati sa tri prezimena: Žmegač, Drakulić, Drndić.

Gordan Duhaček

Pročitajte i ...
Obavite 'Dodiplomsko obrazovanje' iz kriminala i preživljavanja
Dodiplomsko obrazovanje o kriminalu, politici i poduzetništvu u bivšem kinu Mosor
Petar Selem
I homoseksualci su bili žrtve nacizma
Otvorena izložba o nacističkom teroru nad homoseksualcima
Bakhe - Oliver Frljić
Bakhe ipak neće biti otkazane?
'Bakhe' ipak igraju, Štrljić ne želi dati ostavku
Otkazana Frljićeva predstava na Splitskom ljetu – ili možda ipak nije?
Protiv političke korektnosti

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici