42. Zagrebački salon

21.05.2007. Print | Pošalji link

Bez «koncepcije» ostala je «situacija», «lonac» bez «poklopca», rimovani refren u ušima, nešto gorčine u želucima, i radovi gotovo 120 umjetnika koje je trebalo negdje smjestiti a da cijela stvar baš posve ne nalikuje odlagalištu.

U ovom posljednjem, svaka čast realizaciji, 42. Zagrebački salon je uglavnom uspio, na što ćemo se vratiti kasnije. «Gorčina», «koncepcija» i «situacija» priče su pak koje zaslužuju zasebnu opsežniju analizu negdje drugdje, ali i o njima bi valjalo ponešto reći u par kratkih crta.

«Situaciju», dakle trenutni pejzaž suvremenih umjetničkih praksi, predgovarač salona, razumljivo, vidi u kontinuitetu pluralizma izniklog iz postmoderne. S tim u skladu teško je uopće očekivati da će se o «situaciji» reći nešto novo, pa se tako u inače škrtom tekstu ističe kako su novi mediji u drugi plan izgurali klasične likovne tehnike, te se navodi kako u skladu s napretkom tehnologija «pojam likovnog pomalo odumire i sve se češće ispravno zamjenjuje vizualnim». Nasuprot otkrivanju tople vode, jedina konkretnija opservacija je da se umjetnost malo previše angažirala u sociološkim i političkim temama, te da je «apsurdno» da se više bavi time nego «fenomenima nove vizualnosti» i «osnovnim umjetničkim problemima».

Što su pritom «fenomeni nove vizualnosti», a što «osnovni umjetnički problemi», naravno, nije precizirano. S aspekta takozvanog pluralizma postmoderne ni na jedno od tih pitanja ne može se jednoznačno odgovoriti. Osim što paušalno prigovara nekim suvremenim praksama da se ne bave «osnovnim umjetničkim problemima», ni organizacija ni Ocjenjivački sud nisu našli shodnoga da primjedbu obrazlože, jer su se i oni umjesto «osnovnim umjetničkim problemima» ove godine radije odlučili obračunavati s likovnim kritičarima i teoretičarima koje je navodno uzela «letargija» i «nezainteresiranost». Mistične podudarnosti vole ovakve situacije, pa se sama ideja da središnje mjesto u jednom od izložbenih segmenata Salona zauzme Kožarićev «balvan u oku», doima prikladno autoreferencijalnom.

Glavnu nagradu Salona dobila je Vesna Pokas, za instalaciju smještenu unutar bazena ispred zgrade HDLU-a, čija transparentnost i lakoća možda ispire nešto od onog neugodnog vezano uz Salon. Tim naizgled hermetičnim radom Vesna Pokas referira na temu kojom su se bavili mnogi prije nje na manje ili više zanimljiv način, ali dovodeći ju već pomalo do zamora. No dok su njeni prethodnici većinom eksploatirali burnu prošlost trga i samog zdanja izgrađenog na njemu, Vesna Pokas priziva manje patetični trenutak tog prostora, praznu poljanu omeđenu samo dijagonalnim šetnicama, kakvu se danas može vidjeti samo na fotografijama iz dvadesetih godina kao «Trg N». Osim u likovnom transponiranju njegovog tlocrta, rad korespondira i s neimenovanim stanjem tadašnjeg trga u samom nazivu, čije diskretno «Bez naziva» poprima sasvim drugo značenje od uobičajenog u radovima Vesne Pokas.

S diskrecijom pak ni u kom smislu ne računa Danijel Kovač, koji je u blizini realizirao vlastitu intervenciju pod naslovom «Kraj djetinjstva». Ograđeni prostor s informativnim panoom i plakatima o navodnoj novogradnji uz sam HDLU, mišljen je da zbuni ili šokira prolaznika. No iako je u prvom planu nedvosmislena kritika legalizacije devastiranja urbanog prostora, u radu se može prepoznati i neki melankolični hommage umjetničkom svjetonazoru slikara Ivice Malčića, s kojim Kovač na plakatima pozira u ulozi uspješnog poduzetnika. Slično kao što Malčić projicira vlastiti umjetnički i životni uspjeh na crteže i slike, Kovač na neki način govori i o statusu umjetnika u društvu. Radova približno te tematike ima mnogo na Salonu, od Željka Badurine i njegove humanitarne akcije za Marijana Crtalića, do «Baranjskog bratstva» Marijana Molnara i fotografija Zlatka Kopljara iz ciklusa «K11». Ima i referenci na pojedinačne umjetnike: Mio Vesović bavi se Kniferom, Vlasta Delimar Jermanom, a «anonimni umjetnik» Goranom Trbuljakom ili obratno.

Inače, ovogodišnji Salon produkcijski je kvalitetniji od nekoliko prethodnih izdanja. Arhitektura izložbe zbilja je zavidne kvalitete, a tome dojmu svakako pridonosi i atraktivnost većine djela, te izgleda kako vrijeme podproduciranih radova i siromašnih realizacija bogatih ideja polako dolazi svome kraju. Nadajmo se da to ne znači i da dolazi vrijeme «siromašnih ideja» i «atraktivnih realizacija», iako i takvih naznaka na Salonu, doduše, u malom broju ima. U svakom slučaju, 42. Zagrebački salon je šareni luna-park, ne samo u smislu pluralizma, nego i vizualno, što svakako vrijedi vidjeti.

Marko Golub

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici