Ne-predvidljivo - Ivan Kožarić

15.04.2008. Print | Pošalji link

Dva izložbena projekta ostvarena sredinom devedesetih, te početkom ovog tisućljeća, podcrtala su neke od bitnih karakteristika umjetničkog opusa Ivana Kožarića.

Usput su se oba za kasnije prezentacije umjetnikovog rada, pa tako i aktualnu u Prostoru Kranjčar, zadržale kao mnogo više od neizbježnih referentnih točaka. «Atelierom» iz Galerije Zvonimir, nestandardnom Kožarićevom retrospektivom, iskazana je ideja da se radi o opusu u diskontinuitetu sa samim sobom; koji briše kao tragove u pijesku ideje stilske evolucije, ali ne i konstantne unutarnje revolucije; o umjetniku koji kontinuirano revidira svoje dotadašnje tvorevine, izmješta ih, mijenja im značenje i preimenuje, ne vodeći nikakvog računa ni o njihovom antologijskom statusu.

Recentniji koncept «Skulptura 1954 – 2000», iz kojeg kao logičan nastavak slijedi i izložba «Ne-predvidljivo» u Prostoru Kranjčar, koristio je izložbu kao medij, kroz koji je ponovno simbolički izrečeno ono latentno u samom Kožarićevom načinu mišljenja i djelovanja. Igra riječi u naslovu sugerirala je retrospektivu, ali nije bilo nabrajanja pojedinosti unutar cjeline opusa. Umjesto toga, izložena je skulptura «Čovjeka koji sjedi», koja sa svojom ekstenzijom od alu-folije čini cjelinu, i koja se 'datacijski' doista proteže od 1954. kada je izrađen originalni „Čovjek koji sjedi“, do trenutka kada mu je pridodan prostorni raspon od par stotina metara vijugave putanje unutrašnjim i vanjskim prstenom Doma HDLU-a, kao i, isključivo simbolički, vremenski raspon od nešto manje od pet desetljeća. Izdužena forma koja je krivudavo levitirala kroz galeriju sugerirala je i svoju moguću daljnju protežnost, tok koji se neprekidno mijenja, uključujući i mogućnost susreta sa samim sobom u tom kretanju.

Bivajući tako otvorenima, oba su projekta ostala odjekivati u daljnjim izložbenim čitanjima Kožarićevog rada, s jedne strane zato što su ih opsjedala podsjećanjem o kakvoj se lucidnoj i proturječnoj pojavi radi, a s druge zato što toliko plijene lakoćom svojih ideja da je teško odoljeti nadovezivanju na njih i uključivanju u jednom otvorenu igru. Izložba u Prostoru Kranjčar neopterećena je prvim, a proizlazi iz drugog. Inicijalno iz praktičnih razloga, aluminijska «Skulptura» iz Galerije PM na večeri je zatvaranja izložbe razrezana na komade koje je potom umjetnik potpisao, te podijeljena zainteresiranoj publici. Osam godina kasnije, te su komade autori izložbe u dogovoru s Kožarićem posudili s namjerom da ih još jednom izlože, i time revidiraju rad koji je već po sebi bio neka vrsta revizije. „Čovjek koji sjedi“, iz čijeg se brončanog ekstremiteta kao njena ekstenzija protegnula instalacija duž čitavog prostora, ovog je puta s razlogom izostavljen. 'Ruka' od alu-folije osamostalila se, naime, od svog izvora već u njenom prvom sugeriranom pokretu, u fizičkom razmaku između originalne skulpture i njenog 'nastavka'.

Kontekst je, međutim, sada i drugačiji. Od forme koja je prvotno poslužila da simbolizira jedno 40-godišnje iskustvo, kao zamjena za sve objekte koji su u tom rasponu možda nastali ili bivali mišljenima, u novom obratu su preostali pojedinačni predmeti-skulpture. Ta inverzija već se dogodila odlukom svakog od vlasnika ponaosob - njihovom postavom na povlaštenu poziciju unutar nečijeg životnog ili radnog prostora. Ako se mora govoriti o djelovanju, onda je ono dakle bilo zajedničko i uzajamno. Kipar materijal nikad nije ni dotaknuo: rolu alufolije oblikovali su suradnici, dimenzije njenih dijelova odredili su posjetitelji kojima su komadi podijeljeni, a sadašnji oblik dobili su pri smještanju u nove ambijente.

Kustos izložbe iz 2000. godine Antun Maračić u predgovoru tadašnjeg kataloga za Kožarićevo je djelo napisao kako ono unatoč svojoj golemoj protežnosti nije dovršeno, te kako „i dalje, kao i brončana ruka 'Čovjeka koji sjedi' ostaje tek na naznaci, zadržavajući potencijalnu mogućnost svoga daljnjeg rasta i preobrazbe“. Novom preobrazbom, u kojoj Kožarić 'posuđuje' natrag ono što je tom prilikom nastalo, nije rečeno ništa bitno novo. Ona, međutim, potvrđuje kako Maračićeva rečenica nije bila samo poetska impresija koja precizno približava karakteru bilo kojeg i ne samo tog umjetnikovog rada, nego je govorila o stvarnoj mogućnosti koja je latentno bila prisutna od samog početka. Ona se mogla, ali nije nužno morala dogoditi, bivajući jednako snažnom kao ostvarena i neostvarena. Uostalom, misao o nedovršenosti tog Kožarićevog djela, s potencijalom daljnje preobrazbe, i ovdje se može ponoviti kao i dalje u potpunosti važeća.

Marko Golub

Pročitajte i ...
MSU: Zbirke u pokretu
Marija Ujević: Tko je stavio kipove, taj ih mora i skinuti ako je učinjena pogreška
Suvremeno hrvatsko kiparstvo
Gledati druge
Izložba 'Oltari avangarde' - umjetnost svakog čovjeka je sakralna
Oltari avangarde u Klovićevim dvorima
'Boys and their toys' - o dječacima i njihovim igračkama
Boys and their toys
Zagrebi! – Ekofestival ili Ickeofestival?
Ljudevit Gaj u Gajevoj

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici