Lovro Artuković - Najbolje slike

13.05.2008. Print | Pošalji link

Lovro Artuković posljednjih godina proizvodi, čini se, nešto što je jednako inspirativan materijal za teorijske studije, poput one Krešimira Purgara o „neobaroknom subjektu“, kao i ugodno oku prosječne publike.

U toj poziciji ne stoji baš posve sam, ali svakako je među rijetkima, kao što je uostalom i slučaj u kritičkoj recepciji njegovog slikarstva, ocijenjenog kao strogo individualnog. Takvog individualca ima onda možda smisla uspoređivati jedino s drugim, njemu različitim, pripadnicima iste 'vrste'. Sa Željkom Kipkeom možda mu je zajednička neka vrsta konceptualnog pristupa, koji je kod Artukovića olabavljen i prožet autobiografskim elementima na način jednim dijelom blizak Ivici Malčiću, ali opet, lišen Malčićevog prezira prema potencijalnoj dopadljivosti. Relativno mlad za retrospektivu, Artuković je pak zreo i odrastao za vješto plivanje u struji pojačanog medijskog interesa. U Zagreb, odnosno, Klovićeve dvore, stiže kao zvijezda, a izložba „Najboljih slika“ tretira se uglavnom kao veliki povratak u provinciju iz Berlina, u kojem, kako i sam neumorno svaki put ispočetka naglašava, nije sudionik suvremene scene. 

Sve su te okolnosti, dakako, eksploatirane u prezentaciji Artukovićeve retrospektive, ali ipak, zahvaljujući prilično trezvenom pristupu kustosice Ane Medić u njenoj konkretnoj realizaciji nigdje ne prelazeći normu dobrog ukusa. Naslov „Najbolje slike“ obećava neki vid stroge selekcije, a autoričin odabir potvrđuje da se mislilo ozbiljno. Nema tu gomilanja radova na kakvo smo uglavnom navikli kod izložbi ovog karaktera, nema ni nabrajanja čija je glavna svrha prečesto samo da se potencira veličina autorovog opusa. Iznimka su, i to opravdano, cjeline kao što je „Promatranje“ - serija crteža koja svoj smisao ima upravo kao 'jedan' rad, a ne kao ciklus u klasičnom smislu – te jedan niz recentnih radova koje domaća publika do sada uglavnom nije imala priliku vidjeti.

Prorijeđeni izbor uvelike je omogućio fleksibilnost u dizajnu postava, koji unatoč pomalo neobičnoj unificirajućoj srebrnoj pozadini, ne prati samo jednu logiku. Srebrna je možda odabrana kako bi se sugerirala problematika 'odraza', bez da se sam taj odraz igdje ostvaruje, te diskretno na neki način naglašava one segmente Artukovićevog rada u kojem je zaokupljen 'istinskošću' ili 'lažnošću' prizora, slikarskom varkom, pa i relacijama koje te slike iniciraju između promatrača, slikara, modela ili objekta, 'unutrašnjih' i 'vanjskih' slika.

Ponegdje će taj postav imati naglašeno scenografski učinak, kao u slučaju izoliranog smještanja rada „Kiša“, s prigušenim osvjetljenjem koje ponešto dodaje ukočenom, povučenom pogledu ležeće figure sa slike, ali takav tretman Artukovićevi radovi uglavnom dobro podnose, jer često kao da traže 'priču' i ondje gdje ona nije eksplicitno predstavljena.

U triptihu „Kao da lebde“ Artuković koketira možda s estetikom televizijskog spota, iako bi usporedbe s videoradom Slavena Tolja na nedavnoj izložbi „Patriot“ u Galeriji Nova bile jako nategnute. Nije mu, naime, namjera biti kritičnim, nego tek senzibilnim za slike našeg vremena, iz kojeg god izvora dolazile, pa bi jedina usporedba koja bi izdržala propitivanje bila ona s temom uskrsnuća - blasfemična ni manje ni više nego ostala Artukovićeva 'prisvajanja'. Ima tu, međutim, benignog i slatkog humora, kao na slici „Stari majstor i mlada djevojka“, u kojoj su u ulozi 'majstora' ravnopravno Rafael i orijentalni majstor borilačkih vještina, utisnut u kadar poput neke dječje naljepnice. Šteta je jedino što je dosjetka s „Deklaracijom o pridruživanju...“, pseudopovijesnom scenom ambicioznog formata u povodu svečanosti otvorenja, izgubila svoj prvotni efekt dok se boja sa slike još nije ni osušila, ostavljajući umjetnika u zamci vlastitog pokušaja provokacije upućene tko zna kome, i tko zna zašto.

Ponekad, izgleda, ima smisla odijeliti posao kustosa i autora teksta u katalogu. Tekst Blaženke Perice ništa ne govori o strukturi same izložbe, ali na nekoliko desetaka kartica pokušava doista trodimenzionalno obuhvatiti sve - kako Artukovićeve cikluse, tako i njihove interpretacije. U ovom posljednjem tekst je itekako informiran, vraća se na dosadašnja kritička i teorijska pisanja o Artukovićevom slikarstvu, pozivajući se na niz autora. Pritom sve te teze pokušava povezati, korigirati, dopuniti, ni na jednom ih mjestu ne zašivajući kao tek niz nepovezanih citata.

Marko Golub

Pročitajte i ...
Gledati druge
'Gledati druge' - izložba portreta
'Gledati druge' u Umjetničkom paviljonu
Likovnost - godišnji pregled 2008.
Otočka karta - skupna izložba
Lovro Artuković izlaže svoje najbolje slike
Najbolje slike Lovre Artukovića

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici