Retrospektiva Slave Raškaj

10.06.2008. Print | Pošalji link

Pred ulazom na izložbu Slave Raškaj u Klovićevim dvorima trebao bi stajati znak „Oprez!“, jer istančanim dušama čiji senzibilitet zna cijeniti suptilnost akvarela treba ipak pružiti šansu da se izmaknu šaci u oko koja čeka iza ugla.

Mladi hrvatski suvremeni umjetnik Kristijan Kožul tamo se negdje u Americi sigurno sada zločesto smješka zbog masivnih Slavinih crnih dječjih kolica u prvoj sobi, koja tako nalikuju njegovim spravama za mučenje, da ih ne bi bilo ni potrebno dodatno opremiti. Gruba stvarnost vraća nas izložbi koja mnogo priča, a ne zna što točno želi reći. Želi li uznemiriti autentičnim Slavinim kolicima na početku i jednako sugestivnim molitvenikom pred sam njen kraj; raznježiti na legendi ispisanim podatkom kako je Slava bila „prava ljepotica, pravilnih crta lica, duge plave kose i melankoličnog, sanjarskog pogleda“; ili educirati pokazivanjem njenih ranih školskih crteža? Prema najavama, namjera je bila prikladno vrednovati jedan nepravedno zapostavljeni opus, te ponuditi publici ekskluzivu, i to u što je moguće većem formatu – sve već standardna retorika iz muzejsko-galerijske ustanove na Gornjem gradu, i dosad primjenjivana na sve i svašta.

Učiniti velikim opusom, i to 'velikim' po mjeri Klovićevih dvora, jedan likovni život koji je u svom punom zamahu trajao svega četiri do pet godina, nerealan je zahtjev iz čijeg rezultata najmanje profitira sama Slava Raškaj. Ništa bolje ona ne prolazi ni u, ispostavit će se, ključnoj tezi autorice izložbe Jasminke Poklečki Stošić, kako je naša neprijeporno najsjajnija akvarelistica ujedno i gotovo punokrvni impresionist. Nezgrapno ju pokušavajući ukopati u dominantnu liniju modernističke povijesti umjetnosti, autorica izložbe izbija si sve potencijalno vrijedne adute iz ruke. Suprotan primjer ponudila je ne tako davno Leonida Kovač, pozabavivši se teorijski ažurirano na izložbi „Zelene vrpce“ Nastom Rojc. Jasminka Poklečki Stošić umjetno 'po veličini' sučeljava pak Slavu Raškaj i Vlahu Bukovca, pogrešno misleći da na taj način ulazi u područje feminističke kritike.

U katalogu se tendenciozno uspoređuju ponegdje i prikladno kadrirani Slavini akvareli i gvaševi s inozemnim slikarskim dosezima, dokazujući tek sličnost inače posve uobičajenih motiva, a ne nužno i obrade u drastično različitim tehnikama akvarela i ulja na platnu. Na samoj izložbi jednako se tendenciozno postavljaju jedan do drugog dva motiva iz Opatije, ne bi li se, vjerojatno, nekomu sugeriralo da su konceptualno bliski Monetovom studiranju Rouenske katedrale, ili kakvom drugom općem mjestu iz školskih udžbenika.

O samom formatu izložbe iz prošlosti govori jedna gruba ocjena Ljube Babića, koji tamo negdje davne 1928. piše kako se „oko lika Slave Raškaj splela legenda“, te kako će „kritički osvrt o njezinom radu u mnogočemu promijeniti sadašnje mišljenje, da su sve njezine stvari zanimljive i dobre“. Nešto slično navodi se pola stoljeća kasnije u trezvenom kunsthistoričarskom tekstu Branke Stergar iz današnjeg kataloga. „Želja za posjedovanjem slike Slave Raškaj“, piše kustosica Ozaljskog muzeja, „nažalost je srozala naše kriterije, i u njezino slikarstvo uvršteni su radovi slikara i slikarica koji su živjeli u njezino vrijeme, slikajući sličnim načinom“. Ta rečenica ima značaj vrlo ozbiljnog upozorenja, pogotovo u okviru izložbe koja kritički indiferentno jednako tretira apsolutno sve izloženo.

Ili gotovo sve. Konkretno, sve osim crtanke skica i studija akvarela, čiji listovi nezgodno vise okomito uz zidove, prognani možda zbog svog statusa 'skice' iz izložbenih soba u manje atraktivan hodnik gdje su nepraktični za razgledavanje. Legende po zidovima mahom su prepisane iz kataloga, te jedva neprecizno komuniciraju s izloženim u konkretnim sobama. Sam postav, osim u nekoliko spomenutih segmenata, je nemaštovit i monoton te publici ne poručuje ništa suvislo osim nabrajanja, a tekstovi Matka Peića, interpretirani od HTV-ovih spikera u prigodno prikazivanom dokumentarcu, danas zvuče zastarjelo i patetično. Nema, naravno, sumnje će se sve ovo mnogima ipak svidjeti, no to je samo do Slave Raškaj, finoće i prozračnosti akvarela, lopoča, cvijeća, snježnih pejzaža i ponešto odgoja. U svemu drugome, a ponajprije pisanju o ovakvoj izložbi, radi se o prilično bolnom iskustvu.

Marko Golub

Pročitajte i ...
Od Klovića i Rembrandta preko Warhola i Picelja do NSK i MUO
Od Klovića i Rembrandta do Warhola i Picelja
Otvorena retrospektiva Slave Raškaj
Retrospektiva Slave Raškaj u Galeriji Klovićevi dvori

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici